Život salezijanskog misionara fra Andreja Majcena može se podijeliti na tri velika razdoblja, gdje ga Bog vodi čudesnim, ljudski nerazumljivim stazama koje se ispostavljaju kao pravi put. Fra Majcen slijedio ih je i na kraju zahvalio Bogu: “Zahvalan sam Bogu što me pozvao i dao mi hrabrosti da slijedim Njegov poziv. Avantura života, kojom nas Bog šalje, vrlo je značajna!”, priznao je nekoliko puta.
PRVO RAZDOBLJE 1904-1935. – Priprema za misijski poziv Rođen 30. rujna 1904. u Mariboru (Slovenija), dobio je dobro kršćansko odgojenje u obitelji: otac Andrej bio je praktičan čovjek uvijek spreman pomoći ljudima u nevolji. Usvajao je pravilo svog oca Andreja: “Budi dobar prema svima i nećeš to nikada zažaliti!”. Njegova majka, Marija Šlik, bila je vrlo pobožna i savjetovala je Andreju da razmisli o svećeničkom zvanju, ali očeva je vizija prevladala, da postane učitelj, jer jedino tako može pomoći ljudima. Bojeći se da će postati skrenut, majka mu je rekla: “Nikada ne zaboravi Blaženu Djevicu!” i poklonila mu knjigu Sv. Franje Saleškog, “Uvod u pobožni život” kao duhovno štivo. Na Učiteljskom fakultetu u Mariboru nastavio je činiti dobro, posjećujući Marijansko svetište svako jutro i krstionicu gdje je postao dijete Božje. Rastao je kao vrijedna, ustrajna osoba koja je mogla postići sve što je htio, ne dopuštajući problemima da mu stanu na put. Kada je završio studije, došao je kao učitelj u salezijansku osnovnu školu u Radni, ali su ga Salezijanci željeli uključiti kao redovničkog zvanja među sinove don Boscova. Bio je privučen životom don Bosca i 1924. odlučio je ući u salezijanski novicijat. Doživio je niz poniženja, sumnji i kleveta, a njegov je novicijat bio produžen, ali je istrajao, oblikujući svoj karakter u duhu don Bosca. Deset godina u Ljubljani – Rakovnik bilo je vrijeme pripreme za njegov misijski poziv. Zbog slabog poznavanja latinskog jezika željeli su ga poslati, pa je studirao više, ali mu je zdravlje ozbiljno narušeno zbog nedostatka pravilne prehrane. Vijesti o mučeništvu biskupa Louisa Versiglia i fra Callista Caravaria (Kina – 1930.) ponovno su probudile želju za misijama u njemu. Susret s misionarom fra Jožefom Kerecom (1932.) doveo ga je do odluke da ode na misije u Kinu. Godine 1933. zaređen je svećenikom, a 15. kolovoza 1935. godine na svetištu Marije Pomoćnice na Rakovniku, primio je misijski križ i zaključio doživotni savez s Pomoćnicom kršćana. Gospodin je imao planove za njega i dobro je znao da mu je potreban ovaj čovjek da ih ostvari.
DRUGO RAZDOBLJE – Misionar u Kini i Vijetnamu Započeo je svoju avanturu iskustvom preventivnog sustava u Kunmingu s velikim misionarom fra Jožefom Kerecom. Odluka fra Majcena bila je odlučujuća: “Navijestit ću Evanđelje Kinezima na kineskom jeziku, tako ću biti Kinez s Kinezima.” To je bila prava odluka. Povezao se s njima kao s braćom i sestrama i naučio njihov jezik. Nije dopustio da ga utječu na neprijateljstvo nekih misionara i uzgajao je preferencijalnu ljubav prema siromašnoj mladeži i siromašnim ljudima općenito. Svi su u njemu pronašli iskrenog prijatelja i brižnog oca. Bio je jednostavna osoba, otvorena svima, koja nije obraćala pažnju na žrtvu i teški rad. Već tada su o njemu govorili: “Budi ponizan i dobar poput fra Majcena i i ti možeš postati svetac!” Čak su i vlasti Maoističkog komunističkog režima smatrale ga čovjekom koji radi na dobrobiti Kineza, dok su drugi misionari već bili protjerani ili patili u zatvoru, on je bio učitelj ruskog jezika u državnoj srednjoj školi godinu dana. Nakon toga doživio je prvo protjerivanje, prvo izgnanstvo, ali nije odustao. Liječio je rane i pripremao se za novu misiju u Macau. Zatim je u Hanoiju preuzeo sirotište s pet dolara u džepu. Siromašni siročići, njih 550, vidjeli su u njemu brižnog oca. Nakon sloma Sjevernog Vijetnama, sve siročadi prebacio je na jug i spasio im živote. Zatim je slijedilo zlatno doba njegovog misijskog rada. Od ničega, tijekom dvadeset godina provedenih u Vijetnamu, izraslo je ogromno salezijansko stablo, a s njegovim širokim pogledom, salezijanska prisutnost u Vijetnamu počela se učvršćivati. Zato ga nazivaju “Don Boscem Vijetnama”. Ravnatelj, potprovincijal, prvi poglavar novaka, ali prije svega poticatelj i odgajatelj redovničkih zvanja, čovjek koji je presadio don Boscov karizma u dušu Vijetnamca, slijedio je svoj uobičajeni princip: “Vijetnamac s Vijetnamcima, na vijetnamski način.” Bio je prvi koji je preveo Salezijanske konstitucije na vijetnamski uz pomoć suradnika. Sve je primao u salezijanske kuće, ne isključujući nikoga, pogodujući onima koji su najpotrebniji. Sve to izazivalo je veliku simpatiju i duboko poštovanje prema njemu. Kada su komunisti došli na vlast, odbio je ponudu američkog generala da ga i salezijance preveze izvan zemlje. Rekao je: “Vijetnamci moraju ostati s Vijetnamcima, a ja s njima!” Zatim je poslao subraći na selo, u malim skupinama, i tako ih spasio. I ovdje su njegovi novi ‘gospodari’ prepoznali njegov rad za dobrobit naroda. Iako je strani državljanin, imao je pravo glasati na narodnoj skupštini. Pri njegovom odlasku rekli su mu: “Dobro ste odgojili vijetnamske salezijance i oni će sada nastaviti vaš rad…”. I ponovno je bio protjeran, iako ne dramatično, ali s velikim priznanjem. Fizički iscrpljen, ali duhovno zreo, prepoznat je na Tajvanu kao duhovni vodič i veliki prijatelj mladih. Slijedeći liječničke upute (Dr. Janez Janež), morao je uzeti šestomjesečni odmor u svojoj domovini kako bi obnovio svoje fizičko zdravlje. Bio je to odlazak bez povratka.
TREĆE RAZDOBLJE 1979-1999 – Misionar kod kuće I to je posebno bilo predviđeno u planovima Božje providnosti. Budući da je tadašnja Jugoslavija bila socijalistička država i stoga je imala diplomatske odnose sa Savezom Vijetnam, fra Majcen je bio jedina točka veze između Vijetnama i salezijanskog svijeta. U Ljubljani je formirao veliki krug ljudi koji su prikupljali materijalnu i financijsku pomoć, koju je potom fra Majcen slao u Vijetnam. Tijekom tih dvadeset godina sačuvano je mnogo pisama, pisanih od strane vijetnamskih salezijanaca, drugih vijetnamskih ljudi, iz Kine, od nadređenih, suradnika… U tim pismima fra Andreja nazivaju: “Don Bosco Vijetnama”, “Mojsije”, “Tata”, “Otac Svjetlosti”… izrazi koji izražavaju duboko divljenje i veliku naklonost kojom je ovaj Božji čovjek bio obasjan.
Nakon proslave zlatnog svećeničkog jubileja (1983.) shvatio je da se ne može vratiti među svoje u Vijetnam, pa je usmjerio sve svoje energije na rast u svetosti. Ta svakodnevna težnja svetosti i duhovno predanost dokumentirani su u njegovim duhovnim dnevnicima, meditacijama i bilješkama. Postoji 6.500 stranica rukopisa: kako je planirao i pratio svoju duhovnu predanost svaki dan. Četiri posebna trenutka u njegovu životu duboko su doživljena: dan krštenja, kada je postao dijete Božje; dan zavjeta, kada je postao salezijanac; dan svećeničkog ređenja, kada je postao svećenik Kristov, i dan kada je primio misionarski križ, kada je postao glasnik i apostol Kristov.
Pored misionarske animacije među salezijancima, veći dio svog vremena posvetio je duhovnom vođenju i službi pomirenja. Bio je traženi duhovni vodič, posebice među svećenicima i redovnicima.
Nekoliko puta tijekom svog života spomenuo je da želi živjeti do 95. godine. Posljednje je mjesece trošio kao svijeća koja se gasi. Preminuo je u dobi od 95 godina 30. rujna 1999. Otišao je u nebo istog dana kada je rođen, 1904. godine!