
Evanđelje
U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, za-nijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
RAZMATRANJE
Dragi svi!
Nalazimo se u zadnjem tjednu Došašća; svega je nekoliko dana do dolaska Maloga Kralja. Zastanimo na tren – sami sa sobom, sa svojim obiteljima i najmilijima. Koje su to najdublje želje i čežnje naših srdaca? Što želimo darovati, a što primiti? Od drugih, od samoga Krista?
Zaharija i Elizabeta silno su željeli dijete. Dobili su dar od Gospodina kakav nisu mogli niti sanjati, u dobi u kojoj takvo što nisu mogli niti zamisliti. Ni oni sami, ni ljudi oko njih. Zaista, Bogu ništa nije nemoguće! Zaharija nam svojom sumnjom može biti tako blizak, poznat, a opet, nečemu nas i naučiti – da ne sumnjamo u Božju ljubav prema nama. Ta On zna bolje i od nas samih želje, čežnje i potrebe koje se kriju u našim srcima. Ne gubimo vjeru.
Na svojim smo adventskim vijencima već zapalili svijeće nade i vjere, ljubavi i radosti. U nedjelju palimo mir. Živimo li zaista po onome što činimo, ili prinosimo žrtve sa figom u džepu i “obavljamo” pobožnosti po dužnosti i tradiciji? Bog svakako nije automat, koji nam šalje dare ovisno o broju zornica koje smo pohodili. Važna je naša žrtva, ali još je važniji plamen iskrene vjere i predanja koji prinosimo.
Današnja nam Riječ Gospodnja, između ostalog, govori i o širenju vjerničke obitelji, a kroz današnji nas hod u svetosti ka Božiću vodi i blaženi Mihovil Rua. U njegovo je vrijeme Salezijanska obitelj doživjela najplodniji rast – Družba je prešla granice Italije i proširila se svijetom. Rua je djelovao i živio tako da je od Izvora koji je pokrenuo don Bosco načinio veliku rijeku. Bio je u prvom Oratoriju don Bosca, a posebno je zanimljiva jedna slika iz tog djela njegova života – Don Bosco je jednoga dana svojim dječacima dijelio medalje, a Mihovil je bio posljednji u redu. Kad se pojavio pred don Boscom, ovaj mu je pružio praznu šaku i rekao: „Uzmi Mihovile, uzmi! „Što ću uzeti?“ pitao se Mihovil. Tada je don Bosco drugom rukom raspolovio otvoreni dlan i proročki rekao: „Nas dvojica ćemo sve dijeliti po pola.“ . Tako je i bilo i tako biva u odnosu s Gospodinom kad mu se otvorimo i prepustimo. Kada spoznamo da je blaženije davati, nego primati, dobivamo stostruko.
Kome i što mogu danas dati od sebe? Možda mi se na prvi pogled čini da su prazne ruke sve što imam i vidim pred sobom, ali i te ruke mogu zagrliti, podignuti. Dati sebe, svoje vrijeme, svoju prisutnost, riječ utjehe i ohrabrenja, danas je jedan od najrjeđih, a najvrjednijih darova koje možemo pokloniti.
Više o prvom don Boscovom nasljedniku možete pročitati na Mihovil Rua
❤️🙏❤️
Gospodine nek bude volja tvoja tebi je sve znano🙏❤️
Predivnooooo razmatranje.
Blagoslov onome tko je pisao i svima ostalima također.
Kao i sudionicama.
Prekrasno razmatranje ❤️, našem Gospodinu ništa nije nemoguće, Božiji blagoslov 🙏
❤️❤️❤️
I u moje ime velika hvala autoru/ima ovih razmatranja, samozatajnih salezijanaca.
Ljudi moji, kako je predivan osjećaj dijeliti, posjetiti nekoga, dati mu ono najvrjednije – pažnju i osmijeh, ljubav i radost, pomoliti se, podijeliti nešto s onima u potrebi.
Odmalena odgajan sam s majčine strane da više dajem nego primam. Uz majku sam otkrivao radost u tome i nešto, što tada nisam znao što je, ali sada znam da je to blagoslov. Hvala Bogu na mojoj majci koja me je naučila činiti dobro potrebitima.
Hvala i vašoj braći, jer moja je majka odrastala u ulici preko puta Omiške, s druge strane autoputa i dobro sam upamtio jednu sliku. Kad je naš svetac – kardinal Stepinac zamolio da se prikupe sredstva za gradnju naše Marije Pomoćnice, djeca bogatašadavala su na tisuće i desetke tisuća tadašnjih kuna. Kad je moja majka dala samo jednu stoticu, zaplakala je, a svećenik je rekao – gledajte, ova vaša sestra u Kristu dala je najmanje, a zapravo najviše. Obitelj je vrlo siromašna, vi za vaše puste tisuće niste ni osjetili, a njima je i ova stotica velika.
❤️