Evanđelje
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel — što znači: S nama Bog!
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
RAZMATRANJE
U srcu svake žene titra jedinstven i veličanstven zadatak, utkan u samu srž Božjeg plana – one su, na neponovljiv način, nositeljice Kristova duha. Vidimo kako Božja ljubav, koja ne samo da preplavljuje već i prožima svako ljudsko biće s gorućom strašću, pronalazi svoj jedinstveni izraz kroz svaku pojedinu dušu. U svakom čovjeku pulsira taj tajanstveni poziv: posvetiti se kao Božje jedinstveno i duboko ljubljeno dijete.
Promislimo s osjećajem divljenja o Blaženoj Djevici Mariji, izabranici Gospodnjoj, čiji je krhki ljudski lik nosio u sebi neizmjeran dar – tajnu spasenja svijeta. Marija postaje živim svetohraništem, pružajući svima Spasitelja, svojim nježnim majčinskim srcem koje je odjekivalo snažnom ljubavlju i vjerom. Kako se današnje evanđelje prekrasno isprepliće s vizijom koju je primila božja službenica Vera Grita, izlivenom iz Isusovih riječi koje su joj pružale utjehu i snagu: “Želim da budeš crkva koja je blizu ljudima, dok među njima hodaš. Nosi me izvan granica crkvenih zidova i nosi me svima koje nađeš. Želim da budeš živi Tabernakul”. Božje prisustvo je ušlo u živote ovih dviju žena na načine koje nisu mogle ni zamisliti, a one su ga prihvatile s srcem punim vjere i pouzdane nade.
Vera je proživljavala svoje sumnje i strahove s velikom unutarnjom borbom, pitajući se je li glas koji čuje stvaran ili obmana. Razmatrajuči svoj život pisala je i tražila savjet od svog duhovnika, čuvajući svoje najdublje misli u tajnosti, bilježeći sve što joj je Gospodin šaputao u srcu, a zatim predala te intimne bilješke svom duhovniku, salezijanskom svećeniku Donu Gabrielu Zucconiju. Nije li sličnu unutarnju borbu i strah osjetio i sveti Josip? Možemo li zamisliti težinu i neizvjesnost njegove situacije, pogotovo iz perspektive nekoga tko ne zna kako će se priča odvijati i što ga čeka? Vera i Josip, vodiči u tišini i snažnoj vjeri, postupali su s mudrošću i ljubavlju koja prelazi granice, pokazujući nam važnost razlučivanja i poslušnosti Duhu Svetom.
Pogledajmo s divljenjem kako postoji suptilna, ali moćna paralela u njihovom služenju. Josip, s ljubavlju i brigu, služi štiteći Mariju i Isusa, dok Vera Grita služi noseći Isusovu poruku ljubavi i nade ljudima izvan uobičajenih crkvenih struktura. Oboje, osvijetljeni Božjom milošću, pozvani su na poseban način da budu nositelji svjetlosti i ljubavi u svijetu, pokazujući nam kako se u svakodnevnim, često neprimjetnim trenucima, događa prava transformacija srca i duše.
Jesam li svjestan, s dubokim osjećajem zahvalnosti i poniznosti, da postajem tabernakul Gospodnji kada primam svetu pričest, ili to shvaćam kao običan komad kruha? Isto tako, kada postanem svetohranište, nosim li Isusa svojoj obitelji, prijateljima i poznanicima s istinskim osjećajem ljubavi i odgovornosti? Ili ga, možda, ograničavam samo na crkvene zidove ili ga čuvam skrivenog duboko u svom srcu?
🙏💓
Amen
Aleluja
Upravo danas se pitam u svom domu;promatrajuć svoje kako niko ne pokazuje oduševljenje za nadolazeće dane. Svak u svom svijetu. Nitko ne spominje kako ćemo jaslice praviti, hoćemo li ih. A meni od davnina to najljepši dio godine. Kad se skupimo oko tople peći ugasimo svijetlo a iz jaslica dopire svijetlo mi sabrani u molitvi u toj čarobnoj noći.
Sad se pitam gdje će se roditi Isus.
Jaslice ću mu u svom srcu napraviti.
Ali kako ga svjedočiti svojima?
Kako tu čaroliju prenesti njima?
Božić i Uskrs – dva toliko blisko povezana blagdana i slavlja u kojima su zasadi naše vjere.
Nedavno sam slušao jedan stari intervju s pok. p. Zvjezdanom Linićem, a sve je na tragu izjave jednog mladog salezijanca koji je prije koji dan izjavio – šećem okićenim gradom, vidim samo orašare i pitam se hoću li negdje pronaći trag Boga, trag vjere.
Ne da samo mislim i vjerujem nego sam siguran da bismo trebali svatko na svoj način širiti vjeru na svoju okolinu, možda vrlo suptilno i polako. Ta, što vrijede obješeni vjenčići na vratima i zapisivanje za blagoslov stana kod svećenika ako u srcima ne živi Bog, ako ne vidim Isusa i u njima, jer da mislimo barem slično, ne bi se okretale glave na stubištu, ne bi se čule psovke, pa i bogopsovke iz stanova onih koji slove za “velike vjernike”.
Budemo li šutjeli i ne širili svoju vjeru, zatrjet će nas tuđinci koji nam okupiraju svakim danom sve više i više naš Zagreb i našu Domovinu.
Bog neka nam bude na pomoći.