Pastir i stado

Jedne večeri poslije molitava, don Bosco je ponovno progovorio:
Jedne od zadnjih noći Marijina mjeseca, 29. ili 30. svibnja  zaspao sam. Tek sam zaspao, usnuh san i nađoh se na golemoj  ravnici prepunoj debelih ovaca koje su, podijeljene na stada,  pasle na pašnjacima što su se širili u nedogled. Pogledom sam  tražio pastira i ugledah ga naslonjena na svoj štap. Brzo se odlučih pitati ga:

– Čije je ovo brojno stado?
Pastir mi ne dade odgovora. Ponovio sam pitanje i tada mi je rekao: 
– Što bi ti htio znati? To je stado svoga gospodara.
Upitao sam ga za objašnjenje, a on mi reče:
– Ti nisi određen za njih. Na ove ne moraš ni misliti ni paziti.  Pokazat ću ti stado za koje ćeš morati preuzeti brigu!
– Pa tko si ti?
– Ja sam Gospodar. Dođi sa mnom!

Dovede me na neko drugo mjesto iste ravnice, gdje su bile  tisuće i tisuće osamljenih janjaca. Bili su toliko brojni, nije ih se  uopće moglo prebrojiti, izgledali su kao kost i koža, teško su se kretali. Livada je bila suha, neplodna i pješčana. Nigdje se nije  moglo vidjeti ni stručka svježe trave, niti kakav potočić, svuda samo osušene grane i spareno grmlje. Cijeli pašnjak je bio  potpuno uništen od samih janjaca.
Na prvi pogled moglo se vidjeti kako su ovi siromašni janjci pokriveni ranama, mnogo su trpjeli i još uvijek trpe. Bili su drukčiji od drugih, s po dva duga i debela roga koji su im rasli na čelu.

– Kako to, rekoh pastiru, ovi janjci su još tako mali a već  imaju rogove kao da su stari ovnovi? On mi odgovori:
– Gledaj i promatraj!
– Što to znači? Ništa ne razumijem, povikao sam.
– Kako ne razumiješ? reče mi pastir. Onda slušaj i sve ćeš  znati. Ova prostrana ravnica je veliki svijet. Travnjaci su Božja besjeda i milost. Suhi i neplodni predjeli su mjesta gdje se ne sluša riječ Božja i gdje se samo nastoji ugoditi svijetu. Ovce su odrasli ljudi, janjci su dječaci i za njih je Bog pozvao Don Boska. 

Ovaj kutić na ravnici je Oratorij a skupljeni janjci na njemu jesu tvoji dječaci. Potpuno suho mjesto označava stanje grijeha a rogovi sramotu.Dok sam slušao i promatrao sve ovo, dogodilo se novo čudo. Svi janjci se promijeniše. Podignuti na zadnje noge, postadoše  visoki i svaki je poprimio lik kojega dječaka iz Oratorija. Približih se vidjeti ne bih li koga prepoznao. Bijahu to moji dječaci. Istina, mnoge od njih dosad nisam vidio, ali svi su  govorili da su sinovi Oratorija. Među onima koje nisam poznavao bijaše mali broj dječaka koji se sad nalaze u Oratoriju. Ti se nikad ne pokažu don Bosku. Ne dolaze po dobar savjet. Izbjegavaju kontakte. Jednom riječju, to su oni koje don Bosko još ne poznaje. 

Dok sam u boli promatrao mnoštvo, pratitelj me uhvati za ruku i reče mi:
– Dođi sa mnom i vidjet ćeš druge stvari.Povede me u jedan kut udaljen od te doline,okružen brežuljcima i opasan živicom. Tamo se nalazila dražesna, zelena livada, puna svakovrsnih mirisnih trava, posuta poljskim cvijećem, svježim šumarcima i potocima bistre vode. I ovdje sam susreo mnoge svoje sinove. Svi su bili veseli, neki nakićeni poljskim cvijećem a drugi su se još kitili. Pratitelj mi reče:

– Imaš barem one koji ti pružaju veliku utjehu.
– A tko su ti? upitao sam.
– To su oni što se nalaze u milosti Božjoj.

Iskreno mogu reći, nikada nisam vidio tako lijepe stvari i  osobe, niti sam mogao zamisliti takav sjaj. Bilo bi nekorisno to opisivati, jer bi to značilo pokvariti ono što se ne može riječima  izraziti. Ipak sam sačuvao u sjećanju jedan iznenađujući prizor. S velikim zadovoljstvom promatrao sam dječake i među njima ugledao mnoge koje još nisam poznavao, a moj Vodič mi progovori: 

– Dođi, dođi sa mnom i vidjet ćeš nešto što će ti pružiti još veće veselje i utjehu.
I povede me na drugu livadu pokrivenu još dražesnijim mirisavim cvjetovima. Izgledala je kao kraljevski vrt. Ovdje se moglo vidjeti dječake izvanredne ljepote i sjaja. Pred njima su  iščezavali oni kojima se malo prije divih. Neki od njih su već bili u Oratoriju, drugi će doći kasnije. Tada mi pastir reče:
– Ovi čuvaju ljiljan čistoće. Još nose haljinu nedužnosti.

Gledao sam udivljen. Gotovo svi nošahu na glavi vijenac iz neopisivo lijepih cvjetova. Ovi cvjetovi bijahu sastavljeni iz drugih vrlo malenih nježnih raznobojnih čarobnih cvjetića. Tisuće  boja na jednom cvijetu. Do nogu im se spuštala odjeća bijela kao snijeg i sva nakićena cvjetnim vijencima koji su bili slični onima na kruni. Neopisivi sjaj koji se razlijevao iz cvjetova obuhvaćao je cijelu osobu, te je blistala od veselja. Iz cvjetova su izlazile predivne zrake, i nisam mogao zamisliti da je u raju tako čarobno. I to nije sve. Zrake i cvjetovi na kruni jednoga odražavahu se na cvjetovima svih drugih.  Isto tako, vijenci i bogatstvo odjeće jednih bijahu ozareni od vijenaca i odjeće drugih. Sjaj na obrazu jednoga dječaka slijevao se sa sjajem na licu njegovih kolega. Tako postostručen sjaj odbijao se na sve nedužne i okrugle obraziće, te isijavao divno svjetlo što svakome plijeni pogled. Na jednom se odražavahu ljepote svih kolega u skladu neizreciva svjetla. To je bila predivna slava svetih. Ne postoji čovječji lik koji bi makar i u naznakama prikazao kako je lijep postao svaki  dječaka u sredini sjajnog oceana. Među ovima sam posebno zapazio neke koji su sada u Oratoriju. Siguran sam, kad bi mogli vidjeti barem deseti dio sadašnje svoje ljepote, radije bi bili spremni trpjeti vatru, rezanje dijelova tijela na komadiće, ili bi pošli u susret bilo kojem najstrašnijem mučenju, prije nego bi pristali tu ljepotu izgubiti.

Kad sam se uspio nekako sabrati od ovog nebeskog prizora, okrenuo sam se vodiču i upitao:
– Kako je moguće među mojim dječacima tako malo  nedužnosti? Zar je tako skromni broj onih koji nisu nikad izgubili milost Božju?
Pastir mi odgovori protupitanjem: Kako to? Zar ti se ne čini dostatno velik broj? Uostalom, oni koji su imali nesreću te izgubili ljiljan čistoće a time i nevinost, još mogu svoje kolege  slijediti u pokori. Vidiš li ovu livadu? Na njoj se još mogu naći mnogi cvjetovi od kojih se može splesti vijenac, skrojiti krasnu odjeću i još slijediti nedužne prema slavi. 

Tada sam mu dodao:
– Reci mi još nešto, što bih mogao kazati svojim dječacima.
– Ponavljaj svojim dječacima: Kad bi znali kako je u Božjim  očima dragocjena i lijepa nevinost, bili bi spremni na svaku žrtvu kako biste ju sačuvali. Reci im nek budu odvažni u čuvanju ove lijepe kreposti koja nadvisuje sve druge u ljepoti i sjaju.

Čisti su oni – QUI CRESCUNT TANQUAM LILIA IN CONSPECTU DOMINI – Koji rastu kao ljiljani pred očima Gospodnjim.
Htio sam tada poći među svoje najmilije, tako dražesno ovjenčane, ali sam se spotaknuo o tlo i probudio. Don Bosko je u tom govoru smjelo ustvrdio – čistoća je bogatstvo vrijedno kao nebo, kao Bog. 

Kasnije je dodao tumačenja:
Velika ravnica je svijet. Mjesto gdje su pasli janjci, Oratorij. Janjci su Oratorijanci. Tri livade: suha, zelena i cvjetna  označavaju stanje grijeha, milosti i nevinosti. Mladići u sjaju su u milosti Božjoj, a poglavito oni koji su sačuvali nevinost.

(M.B. VIII. str. 840. god. 1867.)