Desetorica smo!

Od 3. do 7. srpnja 1872. godine u Oratoriju su propovijedali  duhovne vježbe pitomcima. Don Bosko, pošto je molio Boga  neka mu udijeli spoznaju jesu li svi dobro iskoristili duhovne  vježbe, usnuo je san:

Činilo mi se, nalazim se na dvorištu prostranijem nego što je  naše. Bilo je okruženo kućama, stablima i grmljem. Po granama  stabala i među bodljikama grmlja nalazila su se mnoga gnijezda s mladim ptićima koji su upravo polijetali na razne strane. Dok sam se radovao njihovu cvrkutanju, pade preda me ptičica koju sam  prepoznao po pjevanju. Bio je to slavuj. Rekoh u sebi:

– Ah sirotane, pao si, krila ti još nisu narasla, ulovit ću te i spasiti.

Požurim za njim i već sam bio ispružio ruku kako ću  dohvatiti ptičicu, ali… Zapravo već sam ga imao u ruci, za krila sam ga držao, kad ptičica skupi sve snage, izmakne mi se i odleti  na sredinu dvorišta.
Sirotica mala, pomislih u sebi, uzalud ti svako nastojanje i bijeg. Ja ću za tobom trčati i uhvatit ću te. Rekavši to, potrčah za njim i doskora ga ponovno za malo  uhvatih. I ponovi se isto. Ptičica je dalje odletjela.

– Ti se sa mnom šališ! – kliknuh. Dobro, vidjet ćemo tko će pobijediti.

I po treći put se dadoh za njim u bijeg. Kad sam ga htio pograbiti, podigao se moj slavuj kao tane iz puške i iščeznuo. Pratio sam ga pogledom i čudio se njegovoj smjelosti.

Najednom gle, golemi kobac, ni sam ne znam odakle, poleti za slavujem, uhvati ga, zgrabi svojim oštrim pandžama i odnese ga pojesti.Zaprepastih se na taj prizor. Bilo mi je žao ptičice. Mislio sam u sebi:

– Htio sam te spasiti i nisi se dao uhvatiti. Za nos si me  vukao. A sada plaćaš danak svojoj tvrdoglavosti. Tada mi slavuj slabašnim glasom uzvrati:

– Deset nas je!… Deset nas je!…Deset nas je!… 

Sav uzbuđen probudio sam se i počeo razmišljati. Dugo sam  mislio što bi mogao značiti san ali nisam si ga nikako mogao protumačiti.

Sljedeće noći usnuh isti san. Bio sam na istom dvorištu, okruženom kućama, stablima i grmljem kao i prošle noći. Vidio sam kako kobac zastrašujućeg pogleda i krvavih očiju leti pored mene. Karajući njegovu okrutnost prema onoj ptičici podignem ruku u znak prijetnje.

Tada je prestrašen pobjegao ispustivši pred moje noge papirić na kojem je bilo zapisano deset imena. Zabrinut uzmem listić, brzo pogledam i pročitam imena desetorice mojih prisutnih dječaka.

Probudio sam se. Bez dugog promišljanja svega što se  dogodilo, shvatio sam tajnu. Bili su to dječaci koji nisu htjeli ni čuti za duhovne vježbe i nisu sredili račune svoje savjesti. Ne htijući se darovati Bogu po don Bosku, radije su se predali sotoni. Kleknuo sam i zahvalio Mariji Pomoćnici što se udostojala na tako jedinstven način pokazati sinove koji se ne drže reda. Obećao sam joj: dokle god budem mogao, nikad neću prestati izgubljene ovce vraćati na pravi put.

(M.B. X. str. 50. god. 1872.)