Dok sam sa strancem razgovarao o užetu, o zmiji i tajanstvenom događaju, opazih dječake gdje skupljaju komade zmijskoga mesa i jedu. Odmah viknuh:
– Što radite, zar ste ludi? To meso je otrovno. Otrovat ćete se!
– Nije, ne, odgovarahu dječaci, baš naprotiv, posebno je ukusno!
Doskora se oni koji blagovaše meso, srušiše i postadoše tvrdi kao kamen. Neprestano sam opominjao, ali uzalud. Mnogi dječaci su i dalje blagovali. Vikao sam na jednoga, korio drugoga i trećega, neke sam čak šakom udarao, kako bih ih odvratio od toga. Ali uzalud. Mnogi su i dalje uzimali, padali na zemlju i zatim odrvenjeli. Pozvao sam u pomoć klerike i rekao neka pođu među dječake i paze neka nitko više ne uzima toga mesa. Nisam postigao ono što sam želio jer su čak i neki klerici počeli jesti zmijsko meso. Zatim bi se onesvijestili i pali na zemlju. Bijah izvan sebe, bili su brojni oni koji su ležali u tako bijednom stanju.
Obratih se svom pratitelju:
– Što to znači? Znali su kako je meso otrovno pa ipak su ga blagovali. Zašto?
On odgovori: Znaj “ANIMALIS HOMO NON PERCIPIT EA QUAE DEI SUNT” – Životinjski pokvareni čovjek ne shvaća ono što je Božje.
– Ima li pomoći u tolikom zlu?
– Da, ima!
– Koja?
– Jedino nakovanj i čekić!
– Kako? Staviti ih na nakovanj i tući čekićem?
On mi protumači:
Čekić označava svetu Ispovijed, a nakovanj svetu Pričest. Ovim se oruđem treba služiti.Ova dva sakramenta bili su za don Boska spasonosno sredstvo. Isus s njima, po svećenicima čisti, jača i odlučno upućuje na, ne baš lake ni ugodne putove kreposti, svetosti!
(M.B. VII. str. 238; 244. god. 1862.)