Godine 1864. don Bosko je poslije večernjih molitava sabrao svoju novu subraću. Prikazao im je kako mogu iz njegovih snova povući najjasnije dokaze koliko Marija ljubi njih i njihovu Družbu. Marija hoće da u Nju stavimo sve svoje pouzdanje. Započeo je, sa snom iz 1847. godine.
“Jednog dana razmišljao sam kako bih učinio što više dobra zapuštenoj omladini. Tada mi se pokaza Nebeska Kraljica i povede me u divni vrt”. Don Bosko ga je opisao u njegovoj čudesnoj ljepoti i nastavio: “Izgled mu je bio jednostavan, ali imao je neobično lijepe stazice. Nalikovao je trijemu. Prekrasna brajda bila je pokrivena čudesnim i bujno rascvalim ružama. Tlo je također bilo pokriveno ružama. Blažena Djevica mi je rekla:
“Izuj obuću”! Kad sam se izuo, nadoda:
“Idi naprijed po ružama. Ovo je put koji moraš prijeći”.
Rado sam odložio obuću, bilo mi je žao pogaziti ruže.
Započeo sam hodati, ali odmah sam osjetio ruže su sakrivale oštro trnje, te su mi okrvarile noge. Stoga sam nakon par koraka morao stati i vratiti se. Ovdje treba obuće! dobacih svojoj Voditeljici. Sigurno, odgovori mi ona, potrebna je ovdje dobra obuća. Obuo sam se i krenuo na put s nekoliko prijatelja koji su se iznenada pojavili i ponudili za suputnike. Hodali su iza mene pod brajdom koja je bila neobično privlačna, ali kako smo napredovali postajala je sve uža i niža. Mnoge grane su se spuštale s visine i ponovno se penjale gore, te su izgledale poput vijenaca. Druge su činile veoma gustu ogradu i padale na dio puta. Neke su se širile odmah iznad zemlje. Sve su bile toliko pune ruža – vidio sam samo ruže: sa strane, iznad mene i preda mnom. Osjećao sam snažne bolove u nogama. Katkad sam se sagibao, tu i tamo zapeo o ruže i osjetio kako se još oštrije trnje skriva pod njima. Ipak sam išao naprijed. Noge su mi se zaplitale u grane na zemlji i izranile se. Odmicao sam granu koja mi je priječila put izbjegavajući je, išao sam tik uz ogradu te sam se nabadao i krvario po rukama i tijelu. U visećim ružama skrivalo se također mnogo trnja koje mi se zabadalo u glavu. Unatoč svemu, ohrabren Blaženom Djevicom nastavljao sam put. Oni koji su me promatrali, a bilo ih je mnogo, vidjevši me kako hodam po vrtu, govorili su: “Gle, kako don Bosko hoda po ružama, mirno ide naprijed, sve mu sjajno uspijeva”. Ali nisu vidjeli trnje koje me je ranjavalo. Mnogi klerici, svećenici i laici koje sam pozvao, jer ih je privukla ljepota vrta, uputili su se za mnom. Kad su opazili kako se mora ići kroz oštro trnje koje se skriva na svim stranama, počeše vikati: “Prevarili smo se”! Ja odvratih: “Tko hoće u ružama tražiti samo užitak, nek se vrati”.
Prešavši dio puta, okrenuh se pogledati svoje prijatelje. Kolika me bol obuze, kad sam vidio kako su mnogi nestali, a drugi mi okrenuli leđa i udaljavali se. Brzo sam se vratio natrag pozvati ih. Bilo je uzalud, jer me nisu htjeli slušati. Tada sam gorko zaplakao i promrmljao: Možda ću sam morati prijeći cijeli put koji je tako težak. Međutim, brzo sam se utješio: vidio sam kako prema meni kreće mnoštvo svećenika, klerika i laika koji su mi govorili: Evo, svi smo mi ovdje tvoji. Pripravni smo ići za tobom. Stao sam im na čelo i krenuli smo na put. Samo neki od njih izgubiše odvažnost i vratiše se. Većina je konačno sa mnom stigla na cilj. Prešavši vrt u svoj njegovoj dužini, nađosmo se u jednom drugom krasnom vrtu, gdje su me okružili moji malobrojni pratitelji, sviomršavjeli, umorni i krvavi. Najednom puhnu svježi lahor. Na taj dah svi ozdraviše. Puhnuo je ponovno drugi vjetar i najednom me okružiše mnogi mladići, klerici i laici. Također i svećenici koji su počeli raditi sa mnom oko mladeži. Neke sam poznavao po izgledu, a mnoge ne.
Međutim, stigavši na jedno povišeno mjesto u vrtu, vidio sam pred sobom veličanstvenu zgradu koja me oduševila svojom ljepotom. Prekoračivši prag, uđoh u vrlo prostranu dvoranu koja je bila tako bogata, nijedna se kraljevska dvorana ne može s njom usporediti. Bila je posuta i ukrašena sjajnim ružama bez trnja. Odisala je neobično ugodnim mirisom. Tada me Blažena Djevica, koja me vodila, upita: Znaš li, što znači ovo što sada vidiš i ono što si prije vidio? Ne! odgovorih, molim te, razjasni mi! A ona reče:
“Znaj, onaj prijeđeni put po ružama i trnju predstavlja brigu koju imaš kod preuzimanja mladeži. Po tom putu moraš ići u obući mrtvljenja. Trnje na zemlji znači sjetilne sklonosti, simpatije i antipatije koje potpuno rastresaju odgojitelja, ranjavaju ga i priječe u njegovoj zadaći, sprječavaju ga u napretku i u sabiranju vijenaca za život vječni. Ruže su simbol žarke ljubavi koja mora odlikovati tebe i tvoje pomoćnike. Drugotrnje označuje zapreke, muke i neugodnosti koje ćeš doživjeti. Nemoj izgubiti odvažnost! Ljubavlju i mrtvljenjem sve ćeš nadvladati i stići ćeš k ružama bez trnja”. Kad je Majka Božja završila, ja se probudih. Nađoh se u svojoj sobici.
Don Boska je trnovita životna staza sigurno najviše podsjećala na ovaj san. Buzetti primjećuje kako je od tadanjegova pobožnost prema Majci Božjoj sve više rasla.
(M.B. III. str. 32. god. 1847.)
Rajski vrtovi nisu kao ovi na zemlji. U ovima trnje ostaje, a ruže uvenu. U onima u raju, trnje nestaje, a ruže ostaju vječno.
(Sveti Franjo Saleški, Elledici, Roma, str. 50)
Ubirući ruže nalazimo trnje; ali, s trnjem uvijek nalazimo ruže. (Don Bosko salezijancima.) (M.B. XVII. str. 131.)
Svaki ružin trn mog životnog puta podsjeća me da još nosim svoj križ i da se ne predajem. Hvala ti, Marijo, na trnju koje će jednom kasnije pretvoriti se u blaženstvo mirisa Rajskog vrta. Hvala ti, Isuse, na podarenom križu. Ti znaš, samo Ti, da je težak upravo toliko da ga mogu nositi.