Bijaše početkom Marijina mjeseca – svibnja, kad je don Bosko pripovijedao sljedeći san:
– Činilo mi se nalazim se u crkvi. Bila je ispunjena dječacima, ali malo ih je pristupilo svetoj Pričesti. Uz ogradu pred oltarom stajao je visok, crn kao gavran, čovjek, a na glavi imaše rogove. U ruci je držao čarobnu svjetiljku kojom je dječacima prikazivao razne stvari. Jednom je poklonio sliku živo razigranog odmora. Navodio ga je neka se dječak zanima za svoju omiljenu zabavu. Drugomu je prikazivao prošle igre, gubitke i nadu u buduće pobjede. Trećemu je prikazao njegov rodni kraj s plodnim poljima, šetnjama i kućom. Nekom bi pokazivao učenje, knjige i radno mjesto. Nekome voće i slatko vino koje je imao u kovčegu. Nekima je prikazivao roditelje, prijatelje ili nešto drugo, grijehe i novac koji si je prisvojio. Zato ih je malo pristupalo svetim sakramentima. Neki su sanjarili šetnju i praznike i puštajući sve na stranu – zaustavljali su se promatrajući stare prijatelje i njihove zabave.
– Znate li što znači ovaj san? Znači: sotona čini sve kako bi dječake u crkvi rastresao i na taj način ih udaljio od svetih sakramenata. Dječaci su toliko naivni pa to gledaju. Sinci moji, treba razbiti tu sotonsku svjetiljku! A znate kako? Pogledati na križ i postati svjestan – udaljiti se od svete Pričesti znači isto što i baciti se u sotonske ruke.
(M.B. VIII. str. 115. god. 1865.)