Don Bosko je završavao jedan blagdan 1860. pripovijedajući navečer svoj san:
Svi su se moji dječaci nalazili na prikladnom mjestu koje je izgledalo kao lijepi vrt. Posjedali su za stolove što su se poput stupova dizali od zemlje, toliko da se vrh nije vidio. Četrnaest dugih stolova bilo je poredano u prostrani polukrug i podijeljeno u tri reda, od kojih je svaki bio poduprt zidom što je predstavljao naslon. Oko jednog stola koji je bio na tlu, bez ikakva ukrasa i posuđa, stajali su neki dječaci. Bijahu tužni, zlovoljno su blagovali. Imali su pred sobom kruh poput vojničkog, bio je već star i pljesniv. Kruh na stolu nalazio se usred smrada i žira. Ovi siromasi stajahu poput nečistih životinja uz korito. Htio sam im reći neka bace kruh. Upitao sam ih zašto imaju pred sobom tako odvratnu hranu. Odgovoriše mi: “Moramo blagovati kruh koji smo pripravili i nemamo drugoga”. Bili su u stanju smrtnoga grijeha.
Poslovice u Bibliji kažu: “Mrzili su red i nisu poznavali straha Božjega. Odvraćali su uši od mojih savjeta, ismijavali su moje opomene. Zato će blagovati plodove svojih djela i nasitit će se svojih savjeta”.
Dok su se stolovi dizali, mladići su izgledali veseliji iblagovali su bolji kruh. Bijahu neobično lijepi, sjajni u svjetlosti koja je stalno rasla. Njihovi prebogati stolovi bijahu prekriveni ukrasnim stolnjacima. Na tim stolovima su blještali svijećnjaci, vrčevi, lijepo posuđe za cvijeće, tanjuri sa skupocjenim jelima. Bilo je to blago neprocjenjive vrijednosti. Broj tih mladića bijaše silno velik. Ovo je bilo mjesto obraćenih grešnika. Napokon posljednji stolovi, na vrhu, imali su kruh koji se ne može opisati. Izgledao je žut, rumen. Iste boje bila su odijela i lica dječaka, koja su sjala najživljim bojama. Uživali su u izvanrednom veselju i svaki je težio to veselje priuštiti i svojim prijateljima. U svojoj ljepoti, u sjaju i svjetlu stolova, ovi nadvisivahu sve koji su se nalazili na nižim stupnjevima. Bili su u stanju nevinosti.
O nevinima i onima koji se obratiše, kaže Duh Sveti u prvom poglavlju: “Tko mene sluša počivati će bez straha i uživati će u obilju”! Još više iznenađuje što prepoznah sve ove mladiće, te mi se, dok sada gledam svakog pojedinog, čini kako ga još vidim dok sjedi na svome mjestu za onim stolom. Bio sam zadivljen nad onim prizorom koji ne mogoh shvatiti, ugledao sam jednog čovjeka u blizini. Potrčah ga upitati o svemu što se događalo, ali sam naletio na neke predmete i probudio sam se. Don Bosko je sljedećeg dana priopćio svakom pitomcu zasebno koje je mjesto zauzimao. Pitali su ga, bi li se moglo od nižih stolova podići na one koji su stajali više. Odgovorio je potvrdno, izuzevši onaj stol koji je nad svima. Jer koji su s njega pali, nisu se više mogli vratiti. Bilo je to mjesto onih koji su sačuvali krsnu nevinost. Nažalost, bio ih je malen broj.
(M.B. VI. str. 708. god. 1860.)
Velika je potrebna snaga, ali je i velika milost sačuvati krsnu nevinost.
Rijetki su takvi koji to uzmognu. Tihi i mirni, a ipak blagi i bliski sa svima. Gotovo ih je nemoguće prepoznati jer se ne izdvajaju od ostalih ni na koji način, kako ne bi privukli zlo da ih uništi. Meni su ti ljudi najdraži i najbliskiji srcu i duši. Bogu hvala na takvim ljudima.