O Uskrsu 1877. don Bosko je usnuo san:
Činilo mi se, pripovijeda svetac, nalazim se kod neke obitelji. Članovi te obitelji odlučiše ubiti jednog mačka. U toj kući vladala je silna pometnja. Bio sam naslonjen na štap i promatrao. Najednom se pojavi crnkast mačak. Nakostrušen trčao je prema meni. Ovoga uplašenog siromaha progonile su dvije velike psine i činilo se brzo će ga stići.
Gledajući mačka kako trči nedaleko mene, pozvao sam ga k sebi. Izgledalo je, malo oklijeva. Ali kad sam ponovio zov podižući rubove svoje haljine, mačak je dotrčao sakriti se kod mojih nogu. Ona dva psa zaustaviše se preda mnom podmuklo režeći. Rekao sam:
– Gubite se! Dajte mir ovom jadnom mačku! Na moje veliko čuđenje, psi otvoriše žvale i progovoriše ljudskim glasom:
– Nikada, nikada! Moramo se pokoravati svome gospodaru. Imamo nalog ubiti ovoga mačka.
– S kojim pravom?
– On se podao dobrovoljno u službu gospodaru. Gospodar može potpuno slobodno raspolagati životom svoga roba. Zato imamo nalog rastrgati ga, i to ćemo učiniti.
– Gospodar ima vlast nad djelima svoga sluge, a ne nad životom, i nikad vam neću dopustiti ubiti ovoga mačka.
– Ti nećeš dopustiti? Ti?!
Rekavši to, dva psa bijesno navališe na mačka. Zgrabio sam batinu i nemilosrdno udarao po psima.
– Aha!, vikao sam, aha. Stoj! Nazad!
Ali oni su se naizmjenično zalijetali i odskakivali. Borba se produžila još dugo vremena pa sam iznemogao. Kad su mi napokon dali trenutak mira, htjedoh promotriti siromašnoga mačka, koji je stalno bio šćućuren kod mojih nogu. Ali, za čudo, promijenio se u janje.
Razmišljajući o toj pojavi, okrenuo sam se psima i ostao još više začuđen. Oni su se mijenjali najprije u dva divlja medvjeda, zatim su postali tigrovi, onda lavovi, i strašni majmuni. Dobivajući sve strašniji izgled, na kraju su dobili lik groznih vragova.
Urlali su:
– Lucifer je naš gospodar! Onaj koga ti štitiš predao se njemu, moramo ga odvući k njemu i oduzeti mu život. Okrenuo sam se k janjetu, ali nisam ga više vidio. Na njegovu mjestu stajao je dječak koji je u strahu moleći ponavljao:
– Don Bosko, don Bosko, spasi me!
– Ne boj se, rekoh mu. Hoćeš li zaista da ti učinim dobro?
– Da, da, don Bosko. Što moram učiniti kako bi se spasio?
– Ne boj se, klekni! Uzmi u ruku Gospinu medaljicu. Hrabro! Moli sa mnom!
Dječak je kleknuo. Vragovi su se htjeli približiti, a ja sam stajao na straži s podignutom štapinom. Enria, njegov bolničar,me čuo kako sam jako uznemiren u snu i probudio me. Tako mi je onemogućio vidjeti kraj ove drame. Dječak mi je dobro poznat.
(M.B. XIII. str. 548. god. 1877.)