Prošlih dana, dragi moji dječaci, kad sam se nalazio izvan kuće, usnuo sam strašan san. Jedne večeri pođoh u krevet misleći na onog Neznanca koji me pratio u snu, vama već ispripovjeđenom prije par dana. Promišljao sam je li taj pratitelj bio čovjek kao i mi, ili duh u čovječjem liku. Zaokupljen tom mišlju zaspah.
Najednom mi se pričini kako sam prenesen u Oratorij, koji je bio smješten na ulazu u neku veliku, dugu dolinu. Sa strane su se dizala dva brdašca, dva dražesna brežuljka. Bio sam među dječacima koji su se ondje sakupili. Nitko nije govorio, svi su utonuli u svoje misli. Iznenada se na nebu pojavilo sjajno sunce koje je svojim intenzivnim svjetlom zaslijepilo vid svakomu od nas, te smo u strahu od sljepoće bili prisiljeni držati oborene oči i glavu. Neko vrijeme smo tako ostali, sve dok se nije svjetlo toga sunca počelo postupno umanjivati i konačno se potpuno ugasilo ostavivši nas obavijene dubokom tamom. I oni najbliži dječaci jedva su se mogli vidjeti i jedan drugoga prepoznati.
Ovaj iznenadni prijelaz iz najživljega svjetla u gustu tamu sve nas je ispunio velikim strahom. Međutim, dok sam promišljao kako bi nas mogao izbaviti iz ove ružne tame, ugledam zelenkasto svjetlo koje se pojavilo na jednom kraju doline i širilo poput duginoga traka ispisujući krasan luk. Lagano je doticalo krajeve dvaju vrhunaca. Njegov intenzitet postupno se povećavao, pa je duga, koja je inače bila slična dugi poslije kiše i oluje, ili onoj što obično nastupi poslije polarnog svjetla, sipala na dolinu snopove svjetla najljepših boja.
Dok smo se svi divili i uživali u ovom dražesnom prizoru, opazio sam dolje na kraju doline novo čudo. Između neba i zemlje stajala je obješena golema električna kugla, koja je na sve strane sipala tako snažne snopove svjetla, nitko je nije mogao gledati. Kugla se spuštala k nama i rasvjetljavala dolinu bolje nego kad bi ju osvijetlilo deset naših sunaca u pola bijelog dana. Zbog njezina približavanja, dječaci su padali potrbuške po zemlji omamljeni sjajem ove kugle kao strijelom pogođeni.
U prvi tren i ja sam se prestrašio i zbunio, ali nakon toga sabrao sam duh, napeo sile i počeo neustrašivo gledati ovu kuglu, prateći svaku njenu kretnju sve dok se nije, doletjevši nad nas, zaustavila u visini od 300 metara. Tada rekoh u sebi:
– Pogledat ću što bi mogla biti ova nečuvena i veličanstvena pojava.
Makar je bila silno visoka, promatrao sam je pozorno u svakom njezinom dijelu i opazio kako je na vrhu završavala u obliku velike lopte na kojoj su krupnim slovima bile napisane riječi: ONAJ KOJI SVE MOŽE.
Kugla bijaše svuda naokolo opremljena balkonima punim ogromnog mnoštva ljudi razne dobi i spola. Svi su bili veseli, odjeveni u sjajne haljine s bezbroj boja i neopisivo lijepi. Svojim smješkom i prijateljskim držanjem pozivali su nas na sudjelovanje u njihovu veselju i slavlju.Iz sredine ove nebeske kugle izlazila je gusta kiša svjetlosnih snopova. Oni su dolazili dječacima izravno u oči, te su ih najprije omamili, a zatim, ne mogavši se održati na nogama, dječaci su bili prisiljeni baciti se licem na zemlju. Više nisam mogao podnositi toliki sjaj, počeo sam vikati:
– Ah, Gospode, molim te neka prestane ovaj božanstveni prizor ili neka umrem, jer ne mogu odoljeti ovoj izvanrednoj ljepoti.
Rekavši to i osjećajući kako mi sile slabe, i ja se bacih na zemlju kličući:
– Zazivajmo Božje milosrđe!
Nakon nekoliko trenutaka ustadoh sa zemlje i jedanput obiđoh naokolo po dolini kako bih mogao pogledati što je s mojim dječacima. Na moje veliko iznenađenje i čuđenje, svi su ležali na zemlji nepomični i u molitvenom stavu. Kako bih se uvjerio jesu li živi ili mrtvi, započeo sam ih doticati govoreći:
– Ej, što radiš ovdje? Jesi li živ ili mrtav?
Od svih koji su ležali na zemlji, čuo sam isti odgovor:
– Zazivamo milosrđe Božje!
Stigavši u dolinu, s boli u duši uočio sam neke koji su stajali uspravno, i oholom, prkosnom glavom okrenuli se prema kugli. Činilo se kako su htjeli izazivati veličanstvo Božje. Lice im je bilo potpuno crno, kao ugljen. Približio sam se, pozvao sam svakoga po imenu, ali nisu davali nikakvih znakova života. Zbog svoje tvrdoglavosti ubijeni su od zraka i munje s kugle. Nisu se htjeli pokloniti i zazivati milosrđe Božje poput svojih prijatelja. Najviše me zaboljelo, kako sam već rekao, što broj ovih nesretnika nije bio mali.
U isto vrijeme sam ugledao kako se iz dna doline izvlači grdosija, silno velika i neizrecivo nakazna. Bijaše ružnija i nakaznija od svih zemaljskih nakaza koje sam ikada vidio. Dolazila je velikim koracima prema nama. Tada sam dječacima zapovjedio neka ustanu. Bili su uplašeni. Zabrinut i zadihan pošao sam naokolo vidjeti nije li negdje kakva uzvisina koja bi mi pomogla dječake brzo skloniti i na taj način obraniti od pandža ove divlje zvijeri.
Koliko god sam pokušavao, ništa nisam našao. A neman je sve više nadirala i već je bila blizu nas. Odjednom se ona sjajna kugla, koja je sve do sada stajala nepomično nad našim glavama, brzo pokrenula i krećući prema nemani stala između nas i nje. Zatim se spustila do tla i stala joj na put kako nam ne bi naudila. U taj čas sam čuo, kako dolinom kao prasak groma odjekuje ovaj glas: NEMA POGODBE IZMEĐU KRISTA I BELIALA; među sinovima svjetla i sinovima tame, tj. među dobrima i zlima koji su u Svetom pismu točno prozvani sinovima Belijalovim.Na te riječi probudih se dršćući od proživljena straha i ukočen od studeni. Iako je tek bila ponoć, više nisam mogao stisnuti oka. Dok sam se tješio dobrima, izjedala me bol zbog onih tvrdih srca koje je uništila silna Božja moć.
Neke sam pozvao već sinoć, a druge danas, neka se odmah pomire s Bogom i prestanu zlorabiti Božje milosrđe. Nek ne budu više kamen smutnje među kolegama, jer nema saveza između Božje i sotonske djece.
Zahvalimo konačno Gospodinu što nam na ovaj način očituje stanje naših duša. Zapamtite zauvijek: Bog se oholicama protivi, a poniznima daje svoju milost.
(M.B. X. str. 73. god. 1873.)