21. rujna 1880, dok je u Francuskoj bjesnilo progonstvo protiv redova i redovničkih družbi, a članovi pojedinih redova bijahu već izagnani, onima koji su don Boska pitali hoće li i salezijanci biti izagnani, on je odgovorio:
– Ne, ne, ne!
A don Bologni, ravnatelju u Marsellu je napisao:
– Ne bojte se: imat ćete neprilika, gnjavaže i smetnje, ali neće vas izagnati.
Odakle tolika sigurnost?
Za blagdan Male Gospe 1880. usnuo je san kojeg je ispripovjedio svojim kapitularima u San Beniglo 1. prosinca ovako:
Živjeli smo u vrijeme kad se u Francuskoj počelo silno bojati za pobožne družbe. Pošto su Isusovci već bili izgnani, izgledalo je kako će izagnati i sve druge redovnike. Strepio sam za naše domove u Francuskoj. Molio sam za njih.
Jedne noći nađoh se u snu pred Presvetom Djevicom koja je bila postavljena na visoko mjesto, upravo kao što se nalazi Marija Pomoćnica na kupoli naše bazilike. Imala je veliki plašt koji se širio svuda naokolo poput goleme dvorane. Pod plaštem sam vidio sve naše domove u Francuskoj. Marija je vesela i nasmijana pogleda promatrala naše ustanove. Najednom je započela strašna oluja, ili bolje reći, došao je potres uz munje, uz tuču, i strašne nemani najrazličitijih oblika. Pucanj i grmljavina topova ispunjahu sve najgroznijim strahom. Sve ove nemani, munje i meci bijahu upereni protiv naših koji su stajali pod Marijinim plaštem. Međutim, nisu mogli naškoditi onima koji su se nalazili pod zaštitom tako silne braniteljice. Sve strijele bi se zatupile na Marijinu plaštu i zatim skliznule niza nj. Blažena Djevica, u moru svjetla, zažarena u licu i s rajskim smiješkom često je ponavljala:
– Ego diligentes me diligo – Ja ljubim one koji mene ljube.
Malo zatim prestala je svaka oluja i nijedan od naših nije postao žrtvom. Nisam htio polagati veliku važnost na događanja u ovom snu, ali sam već tada pisao svim ustanovama u Francuskoj neka budu bez brige. Pitali su me:
– Kako to, dok su svi zbunjeni i kao izgubljeni u ovoj situaciji, samo Vi ste unatoč tolikom neredima i pogibelji potpuno mirni?
– Mogu odgovoriti samo: treba se s pouzdanjem predati Djevici Mariji, našoj predobroj Majci.
– Ali drugi to ne shvaćaju ozbiljno.
Po ovom što se dogodilo s kongregacijama i redovima u Francuskoj, očito je, događaju se nadnaravne stvari. Dostatno je vidjeti kako su francuske kongregacije, koje su Francuskoj učinile tolika i neizmjerna dobra, raspršene, a nama, našoj stranoj Družbi koja živi od isprošenog kruha od Francuza – ništa.
Bezočne, bijesne novine pozivaju vladu neka i nas protjera, a mi potpuno mirno živimo i dalje djelujemo! Ovo nam treba biti ohrabrenje, stavimo sve svoje pouzdanje u Djevicu Mariju! Ali, nemojmo se uzoholiti! Dostatan je mali čin samohvale da nas Gospa – nezadovoljna našim hvaljenjem – napusti te nas zlobnici pobijede.
Tada don Rua prigovori:
– I druge družbe su ranije bile silno pobožne prema Presvetoj Djevici. Što je sada?
Don Bosko objasni:
– Gospa čini što hoće. Naš put je krenuo na neobičan način otkako sam imao devet godina. Činilo mi se tada – na gumnu naše kuće vidio sam mnoštvo dječaka. Jedna Žena mi je rekla:
– Zašto ne ideš k njima poučavati ih?
– Zato što ne znam!
– Idi, idi: ja ti naređujem!
Nakon toga susreta bijah veoma sretan i zadovoljan, svi su to primijetili. Danas vidim: Blažena Djevica je posebna i najmoćnija naša zaštita. (M.B. XIV. str. 608. god. 1880.)