Godine 1854. don Bosko je poslije večernjice sakupio sve nutarnje pitomce u prostoriju što je bila iza sakristije kako bi im pripovjedio jedan san. Između ostalih, nazočni su bili Cagliero, Buzzetti i Reviglio. San je bio ovaj:
Nalazio sam se, kaže don Bosko, na dvorištu. Uživao sam promatrajući vas tako živahne, vesele i zadovoljne. Neki su skakali, neki trčali, neki su vikali. Iznenada sam primijetio jednoga od vas kako je izašao kroz vrata doma i počeo šetati sa svojim prijateljima s nekim čudnim turbanom na glavi. Turban je bio proziran, sav osvijetljen iznutra. Na turbanu je bio polumjesec na čijoj sredini je ispisan broj 22. Preneražen, pođoh odmah bliže i rekoh mu neka se ostavi te pokladne odjeće. Kad se hvatao mrak i bio dan znak zvonom za završetak odmora, dvorište je ostalo prazno. Dječake počeh promatrati pod trjemovima kamo su bili poredani. Njihov izgled odavao je silan strah. Deset ili dvanaest imalo je čudnovato blijedo lice. Prošao sam ispred sviju; promatrao sam onoga koji je imao mjesec na glavi. Bio je najbljeđi. Niz ramena mu se spuštao mrtvački pokrivač. Uputih se prema njemu upitati ga što bi značio onaj čudni prizor. Tada me zadrža neka ruka i ugledah neznanca strašna izgleda ali plemenita držanja. On mi reče: “Poslušaj me prije nego mu se približiš. Ovaj ima još 22 mjeseca života, i prije nego se navrše on će umrijeti. Pripazi na nj i pripremi ga”! Htio sam ga upitati za razjašnjenje ove izjave i same njegove nenadane pojave, ali ga više ne vidjeh.
“Mladića, dragi sinci, poznam, među vama je”. Dječaci su ostali prestrašeni jer je to bio prvi don Boskov naviještaj smrti jednoga iz kuće. Svetac je to primijetio i pokušao ih primiriti: “Vi znate što treba činiti! Budite uvijek pripravni i nemojte griješiti; tada se više nećete bojati smrti. Ja ću ipak paziti na onoga od 22 mjeseca! I nadam se kako će imati sretnu smrt”!
Ovo proročanstvo u Oratoriju izgradilo je klimu velike gorljivosti: Svi su čvrsto uznastojali sačuvati milost Božju i čekali su i brojili mjesece s najvećom pozornošću.
(M.B. V. str. 377. god. 1854.)
Don Bosko, kako bi dječake ohrabrio, pripomenuo je neka ne pridaju veliku važnost njegovim snovima. Ali, dječaci su vjerovali u njih i nisu se prevarili. Jedan od njih je doista umro nakon 22 mjeseca.
(M.B. V. str. 377. god. 1854.)
Mladić se zvao Gurgo. Dobio je žestoki napad grčeva u crijevima, uz neopisive bolove. Još je imao vremena primiti pobožno svete sakramente i istoga dana je preminuo u još cvatućoj mladosti. Uvečer je don Bosko održao večernji nagovor “Laku noć” tužnim srcem: “Ovo je prvi mladić koji umire u našem Oratoriju. Svoje je stvari dobro uredio i nadamo se kako je već u raju”… Nije mogao nastaviti svoj govor zbog dubokog ganuća: smrt mu je ugrabila jednoga od najdražih sinova.
(M.B. V. str. 456.)