Don Bosko s dječacima stiže na veliki trg koji je završavao uskom stazom među dvjema klisurama… Staza bijaše tako uska, jedva je mogao prolaziti jedan čovjek. Trg bijaše pun zadovoljnih i sretnih ljudi koji su se veselili, i svi su se kretali prema tom uskom prolazu što je vodio prema brdu. Pitali smo jedan drugoga:
Koji put bi mogao voditi u raj? Primijetismo kako ljudi koji bijahu sakupljeni na trgu idu jedan za drugim ovom stazom. Kako bi mogli ići naprijed, čvrsto su trebali pritegnuti odjeću. Morali su se sagnuti i ostaviti prtljagu. Bio sam siguran – ovo je put u raj. Pomislih – za taj put treba ne samo svući sa sebe grijeh, nego ostaviti svaku misao, svako zemaljsko čuvstvo, prema onome kako naučava Apostol:
Ništa okaljano neće ući u kraljevstvo nebesko. Mi smo malo zastali i promatrali. Tada ugledasmo čudni prizor. Promatrali smo mnoštvo ljudi, a s njima i naše mladiće ujarmljene s raznim životinjama. Bilo je mladića koji su zajedno s volovima stajali u jarmu. Pitao sam se što to zapravo znači. Tada se sjetih – vol je simbol lijenosti. Nakon toga sam vidio druge mladiće ujarmljene s magarcima. Tako združeni nosili su teret ili su pasli s njima. Bijahu to dječaci koji u svojoj tvrdoglavosti nisu primali savjete i naredbe poglavara. Vidio sam i treću skupinu ujarmljenu s mazgama ili konjima, i sjetih se onoga što je rekao Gospodin: “Postao je kao magarac i mula koji nemaju razuma. Ovi nikada ne misle o stanju svoje duše. Nesretnici su i bezumnici“! Neki su se hranili zajedno sa svinjama. Valjali su se u nečistoći poput ovih smrdljivih životinja. Ah, žalosna li prizora!
Ponovno mi dođe misao iz svetog Evanđelja o rasipnom sinu koji je došao u ovakvo stanje jer je razuzdano živio… Govorili smo među sobom:
Idemo vidjeti što je tamo! Išli smo stalno naprijed i došli usred čarobnih drvoreda stabala što bijahu tako puna voća, divota ih je bila gledati. Kako su jabuke imale posebno krasan izgled, jedan dječak otrči i skine s grane jednu koja je bila najljepša i najzrelija. No, čim ju je stavio u usta, baci je ljutito od sebe jer je bila puna zemlje i pijeska. Imala je okus koji je tjerao na povraćanje.
Što je ovo?, pitasmo se. Jedan od naših dječaka reče:
Ovo je sva ljepota i dobro koje predstavlja svijet. Sve je prividno i bez ukusa. Tada se pojavi silno mnoštvo koje je prolazilo cestom na
kojoj se nalazismo. Jedni su bili na kolima, drugi na konjima, a mnogi su išli pješice. Skakali su, šalili se pjevajući i plešući uz glazbu, a mnogi su išli uza zvuke tambura. Odvijala se velika svečanost i bilo je neizrecivo veselje. Rekli smo:
Ostanimo na trenutak. Stanimo i promatrajmo prije nego se uputimo s ovim ljudima. Ali, jedan dječak nas upozori na ljude koji su, kako se činilo, upravljali pojedinim skupinama. Bili su lijepo obučeni, a vanjština i kretnja bijahu im lijepi. Ali, vidjelo se – ispod šešira imaju rogove.
Ova velika ravnica bijaše, dakle, zli i pokvareni svijet. “Ovo je put koji se čovjeku čini pravim, ali na kraju vodi u propast.” Najedanput nam Neznanac reče:
Promatrajte kako ljudi, neprimjetno idu u pakao!
Da, imate pravo. Bježimo brzo, vratimo se, inače ćemo otići u pakao.
Htjeli smo se vratiti na isti trg s kojega krenusmo i konačno poći stazom koja je vodila na rajsku goru. Ali, silno se iznenadismo kad nakon dugog puta ne ugledasmo više doline po kojoj se išlo u raj, nego samo neku livadu. Okretasmo se na lijevo i na desno, ali se nismo mogli snaći.
Netko od nas reče:
Zalutali smo. Drugi je vikao:
Ne, nismo zalutali, ovo je pravi put. Dok su se dječaci prepirali i svaki ustrajao pri svom mišljenju, ja se probudih.