Dođi Gospodine u zemlju Hrvata

„Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava’ pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al’ se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža“

Još od davnih dana naš narod pušta svoje korijenje na ovom komadu zemlje što nam ga je sam Bog dao. I u ovoj rečenici Ivana Raosa iz njegova djela „Prosjaci i sinovi“ možda se u najmanje riječi najljepše opisuje sva povijest našeg naroda.

Ali nastavak ovog citata kaže: „A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa i sam će umrijeti.“ Koji su naši korijeni? U što smo ukorijenjeni? Koji su stupovi na kojima stojimo? Dopusti mi da ti kažem što ja vidim kao naš korijen – srce i vjeru.

Srce nas čini ljudima – kakvo nam je srce takvi smo i ljudi. Srce može biti od mesa, puno ljubavi i suosjećanja, imati mjesta za sve. S druge strane može biti tvrdo poput kamena i neudobno poput jasli i slame. Vjera nam može i treba biti vodič u ovome životu. Ona održava naše srce otvorenim i punim ljubavi. I to funkcionira, samo je na nama da to vidimo.

Živimo u vremenu kada smo sve više okrenuti sebi. Sve češće gledamo kako ćemo samo za sebe zgrabiti više, gubimo osjećaj za druge. Umjesto srca nosimo kamenje. Postavljam pitanje, prvo sebi, pa onda i tebi: Kada sam zadnji put napravio nešto za koga, a da od toga nisam imao neku korist? Ili vidio u tome neku korist? Kada sam zadnji put pogledao ljude oko sebe i učinio nešto konkretno da se neke stvari u društvu promijene? Jesam li uopće narastao u vjeri zadnje vrijeme ili živim od blagdana do blagdana? Slijedim li vjerske uzore? Nesvjesno, možda, postajem tvrda srca, a želim biti drugačiji; a svijet oko mene me treba, moja me zemlja treba, moja me Crkva treba, moj me Krist treba. Zatvaram oči pred svime što se događa jer nije na meni da dignem glas, nije na meni da ukazujem na nedostatke, nije na meni da se borim za bolje društvo. I umjesto srca imam jasle, a Krist treba moje srce da se rodi u njemu. Ne na tvrdoj i hladnoj slami, nego u toplini i ljubavi moga srca.

Počinje još jedno došašće – vrijeme iščekivanja, vrijeme priprave, vrijeme propitivanja sebe i odnosa s ljudima s kojima svakodnevno boravim, s onima koje znam i koje ne znam. Došašće je vrijeme kada Ljubav postaje dar. Zato dobro iskoristimo ovo vrijeme. Poravnajmo staze naših života. Spustimo sve gore. Neka pustinje našeg života procvjetaju. Ukorijenimo se još jače.

Nudimo ti došašće s hrvatskim svetcima i blaženicima; Stepinac, Tavelić, Mandić, Bulešić, Merz, Križevčanin i Marija Petković biseri su i temelji hrvatske crkve. Oni su, također, živjeli u vremenima koja su bila teška na svoj način i od njih možemo, trebamo i želimo učiti. Zajedno s njima želimo razmišljati o ljubavi, miru, nadi i radosti. Želimo upoznati kako su oni živjeli i što su nam ostavili u naslijeđe.

Želimo da njihovi životi u ovome došašću budu poticaj svima nama da se konkretno mijenjamo. Dok čekamo rođenje Djeteta, želimo pripremiti svoje srce da se On rodi u njemu umjesto u jaslama na slami.

Završit ćemo sa stihovima biskupa u miru Ante Ivasa kao molitvom za početak ovoga došašća: