Zašto sam čovjek nade?
Zašto sam čovjek nade?

Zašto sam čovjek nade?

Isus nam je jasno uputio poziv: “Sveti budite!”. Taj poziv ne odnosi se na neke posebne ljude, već na svakoga od nas. Ipak, postoje ljudi koji su svojim životom pokazali da su do kraja svoje pouzdanje stavili u Gospodina i svojim životom to posvjedočili. Jedan od njih je i sv. Marko Križevčanin, sin hrvatskog naroda koji se posvetio spašavanju duša boreći se protiv zla i grijeha usađujući u srca ljudi krepostan život živim naviještanjem evanđelja. Bog ima s njim i veće planove na koje on spremno izgovara svoje “da”. Pozvan je u Ugarsku, u Košice, u vrijeme teških napada protestanata na Crkvu i papu da donese utjehu i ohrabrenje umornome narodu. Pokušava riješiti nesuglasice s protestantima na miran način, no oni pokazuju otvorenu mržnju prema svemu katoličkom. Marko ostaje postojan i čvrst u vjernosti Bogu, vjernosti Katoličkoj Crkvi i papi, zazivajući Mariju kojoj se posebno utjecao i ne pristaje ni na kakve ucjene od strane protestanata. Zbog toga biva mučen i ubijen na zvjerski način, ali sjeme vjere koje je zasijao razvilo se i njegove plodove i danas vidimo.

Mučeništvo je trenutak kad se mučenik nađe pred biranjem: odustati ili ostati vjeran Isusu i Crkvi. Međutim, Bog nam objavljuje da je čovjek stvoren za besmrtnost i da nije samo kratkoročno biće ovoga svijeta te objavljuje čovjeku da ima besmrtnu dušu. Mučenici s tom vjerom polažu život jer znaju da ga ne gube nego dobivaju u punini.

Mučenička smrt sv. Marka usmjerava i naše oči prema onome što je vrjednije od života ovdje na zemlji. Bog je u naša srca ulio nadu koja nas osposobljava i pokreće da hodimo prema punini savršenstva, prema Kristu kojega ćemo jednom gledati „oči u oči“. Tada će Krist i nama moći reći kao svojim učenicima u današnjem evanđelju: „Blago očima koje gledaju što vi gledate!“

Sv. Marko je svoje planove, želje i nadanja podredio Božjoj volji spremno rekavši: „ ne moja volja, nego Tvoja!“ . Nakon tog predanja osjetio se slobodan i spreman otići u zagrljaj svoga Oca. U naše biće upisana je potreba da se nadamo dobru. Koliko puta u danu kažemo da se nadamo da ćemo nekoga sresti, dobiti neki poklon, da će se dogoditi nešto lijepo… Ali koliko god nas takva nadanja trenutno obraduju, čovjekovo srce ostaje neispunjeno jer nam puninu nade može dati samo Krist. I zato će papa Franjo reći: „Crkva stoga ima zadaću održavati upaljenom i jasno vidljivom svjetiljku nade, kako bi mogla nastaviti svijetliti kao sigurni znak spasenja, i cijelom ljudskom rodu osvjetljavati put koji vodi na susret s milosrdnim Božjim licem.“

Postavimo i mi sebi danas pitanje jesam li ja čovjek nade? Čemu se nadam? Ili se uopće ne nadam, već živim s pogledom prema zemlji, ne dižući ga prema nebu. Možemo li ove kardinalove riječi primijeniti i na naš život?

„Zašto sam čovjek nade? Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom, da i u ovom trenutku stvara svijet… Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga nego jednostavno jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu. Nadati se – to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se – to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.“ (L. J. SUENENS, kardinal, nadbiskup.)

Na kraju ovog razmišljanja možemo izmoliti molitvu Crkve:

ČIN UFANJA:

Ufam se u te, Bože moj, da ćeš mi po zaslugama Isusove muke i smrti i po mojim dobrim djelima, učinjenim tvojom pomoću, oprostiti grijehe i dati nebesku slavu.

U to se ufam zato jer si to obećao ti, Bože moj, koji si u svome obećanju stalan i vjeran.

O Bože učvrsti moje ufanje!

One comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)