Gdje se naša nada obnavlja i snaga potkrepljuje
Gdje se naša nada obnavlja i snaga potkrepljuje

Gdje se naša nada obnavlja i snaga potkrepljuje

Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! 

Zamisli da si vojnik na bojnom polju, s licem u blatu a oko tebe sama tama i zadah okrutne smrti. U jednom trenutku kroz maglu čuješ jaki zvuk trube te iz magle dima i krivova iznenada čuješ poznate glasove. I prije nego što shvatiš što se događa iz magle dotrčava tvoj suborac koje te izvlači iz blata i povija tvoje rane. Kolika se nada u tvome srcu rađa?! Čovječe nisi sam iza tebe je cijelo kraljevstvo Nebesko sa svetim suborcima. Mozes biti siguran da dolazi onaj koji će svaku suzu s lica obrisati, onaj Zapovjednik koji šalje svoju svetu vojsku da pomogne narodu da se othrva od sotonskih zamki i da razbije okove straha, bolesti i tjeskobe. Uistinu naša bitka nije od krvi mesa ali s ovakvim Zapovjednikom kao što je Isus koga da se bojimo, pred kime da strepimo? 

Jedan od onih koji je pripadao toj svetoj vojsci poslanoj da nam pomogne u ovom zemaljskom hodu je bio svećenik sv. Leopold Bogdan Mandić. 

Preci su mu podrijetlom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. Naime, njegov pradjed Nikola je došao u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić.Obitelj je bila imućna i većina se bavila pomorstvom te su bili vlasnici ribarskih i trgovačkih jedrenjaka.

Živio je u vremenu kada se je ici na ispovijed obeshrabrivalo i kada se je govorilo da ici jednom godišnje je dosta. Kada su djeca prisiljena primiti Svetu Pričest prije primanja Sakramenta Pomirenja, kada se je grijeh toliko umanjivao da je u mnogim srcima odzvanjala ona misao “Što je uopće grijeh”. Vrijeme nije bas izgledalo bajno, može ga se usporediti sa svijećom koja samo sto se nije ugasila i koju samo što nije mrak pojeo. Ali neka našoj nadi ništa ne oduzima dah i neka nikada ne drhti od straha, jer Bog je i tada mislio na nas.

Postavio je jednoga maloga, poniznog čovjeka u mjesto gdje nitko ne bi mogao pretpostaviti da će se proslaviti Bog. Uistinu su čudni su putevi Božji koji našeg Leopolda stavljaju u tu malenu sobicu bez prozora prema vanjskom svijetu, bez zraka ili svjetla, ledenu zimi a kipuću ljeti. U taj mali skriveni kutak koji se zove Ispovjedaonica, koja ujedno postaje najvidljivije mjesto susreta Božjeg Milosrđa i nas grešnika. Gdje se naša nada obnavlja i snaga potkrepljuje da nastavimo ovaj Sveti Boj za našu i duše naših bližnjih.

Uistinu onaj trenutak kada sa samoosudom zakoračimo u ispovjedaonicu, dok kao razmetni sin udaramo se u prsa spremni prihvatiti i najniži položaj u domu Oca osjećamo jednu ruku na našoj duši. Ta ruka nas puni nadom da je nas Bog ipak milosrdniji prema nama samima nego sto smo i mi puno puta prema sebi. Ta naša nada ima stvarno pokriće u činjenici da nam Bog oprašta.

Leopold je bio prognan tijekom Prvog svjetskog rata, protjeran u logor. Bio je to zatvor pun drugih političkih zatvorenika a on je bio svećenik! Bacali su ga s mjesta na mjesto više od devetnaest godina, on sam ne znajući kamo će ga odvesti njegov sljedeći zadatak. Bila je to njegova snažna nada u bezuvjetnu ljubav Oca koja je ujedno ojačala njegovu vjeru i učinila je poput nesavladivog bedema o kojeg su se razbijale sile zla! 

Vratio se u samostan i radovao se nastavku svog apostolata grešnicima, ali Bog je imao drugi plan. Liječnici su mu otkrili tumor u jednjaku i više nije mogao gutati nikakvu hranu. Jedina hrana koju je mogao progutati bio je njegov Gospodin u Svetoj Euharistiji. Isus je s njim podijelio toliko darova da će sada podijeliti svoju muku; fizička i duhovna bol rasla je kako se uspinjao sve bliže i bliže svom križu. Kao i kod Isusa, utjehu je našao u Blaženoj Majci. Napisao je: “Imam toliku potrebu da mi se uzvišena Gospa udostoji sažaliti. Želim se nadati u Njoj čak i kad Ona mora odbiti moje molitve. Ona je moja majka; to mi je dovoljno.”

Što je to što možeš naučiti od mojega sluge Leopolda? Koji te je dio posebno pogodio? Koja rečenica je posebno odzvanjala u tvome srcu? Je li tvoje srce svjesno da i ti možeš postati svet čovjek?

3 Comments

  1. Zdravka

    Želim se nadati u njoj čak kad ona mora odbiti moje molitve ….ona je moja majka i to mi je dovoljno !….to je potpuna i istinska vjera i predanje ….molim gospodina da mi udjeli barem mrvicu od vjere sv leopolda

  2. Kaja

    Da “sveta vojska”, koja je stalno prisutna, u mom zivotu, u koju spada i sv. Leopld Bogdan Mandic. Koji je cjeli svoj zivot posvetio ispovjedanju nas gresnika. Njegova predanost, posvecenost svojoj zadaci, a nada SVE, njegovo predanje Majci Mariji. Osjecam se blagoslovljenom i PRIVILEGIRANOM, sto nam je Gospodin ostavio sakranenat sv. Ispovjedi. Bog nam prasta, i onda kad mi sami sebi tesko prastamo. HVALA Ti Gospodine, na tom daru i milosti!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)