Čitajući novinske članke i naslove na internetskim portalima moglo bi se zaključiti da je vrijeme u kojemu živimo puno nemira. Ratovi, potresi, požari, financijske teškoće, nedostatak osnovnih namirnica i energenata, visoke cijene, bolesti i zaraze, lista je to kojoj nema kraja. Kada sve to čovjek gleda i sluša, lako se obeshrabri, lako pomisli kako je sve crno i teško i kako takav život nema smisla. Takvo razmišljanje ne smije “zaraziti” kršćane i ozbiljna je opomena u vremenu došašća. Je li moje srce nemirno i zbog čega je nemirno? Živi li u mome srcu nemir kao stalno stanje koje mi ne dozvoljava da svakodnevicu gledam očima punim nade i iščekivanja, već samo strahom, neizvjesnošću i pesimizmom?
Ako je pogled čovječji usmjeren samo onome što se događa pred njegovim očima, samo onome što je materijalno i vezano za ovu našu zemlju kojom hodimo, mir je teško pronaći, ma koliko ga svi riječima zazivali. Čovjek koji nije navezan na ovozemno, to je čovjek koji ima mir u sebi. On zna da, neovisno o tome što se događa ovdje pred njim, ima nešto više od toga, da ne živi za to što je raspadljivo, već za ono što je gore, što ne mogu ugroziti ni ratovi, bolesti, potresi, financijske krize. Čovjek koji hodi nogama na zemlji, ali srcem živi i teži Nebu ima potpuni mir u srcu jer zna da je jedino što je vrijedno truda spas duše i dolazak u Očevo naručje na kraju životnoga puta.
“U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta.”
(Ps 72, 7-8)
Psalmist nam ovim riječima objašnjava da je u Gospodnjem domu, u Gospodnjem vremenu mir velik i njegova vlast nadvisuje sve što možemo zamisliti, da u Gospodinu jedinom cvjeta pravda. Živimo za život vječni, trudimo se za Kraljevstvo nebesko – to je jedini pravi cilj ljudskoga života. Blaženi kardinal Stepinac to je jako dobro znao jer nije dopustio da sva sila zla koja se na njega sručila u okviru lažnog i montiranog procesa protiv njega, unese nemir u njegovu dušu. Na suđenju je jasno dao do znanja da je on u miru, da mu je savjest mirna i da očekuje pravdu samo od Gospodina, a ne od ljudi koji ga optužuju i koji mu sude. U tome miru dočekao je i smrt u sužanjstvu, ne popuštajući ni milimetra pred prijetnjama i ucjenama jer s dušom svojom i dušom svoga naroda i Crkve nikada nije htio pregovarati ni trgovati.
Jesam li ja spreman trgovati svojom dušom, samo da bih stekao malo zemnosti? Dopuštam li glasu svoje savjesti da me uvijek i iznova opominje da se trudim samo oko onog što je vrijedno za Nebo?
„Ako želimo imati trajni mir mora vladati trostruki red, ponajprije red prema Bogu, red nadalje prema samom sebi, red konačno prema bližnjemu, bilo kao pojedincu, bilo kao organiziranoj skupini kakve se očituju u narodima i državama. Apsurdno je dakle govoriti o nekome miru u svijetu, dok se bude uskraćivala Bogu dužna čast. Štoviše, po organiziranom bezboštvu, uz pomoć državne vlasti, sistematski, makar i uvijeno, rušila svaka vjera u Boga u dušama ljudi, ili dok se bude ‘provizorno’ dopuštalo kršćanima katolicima kao neka posebna milost ono, što je najstroža dužnost svakog pojedinog čovjeka, pa i svake državne vlasti, jer su svi samo tvorevine Božje. Može se dakle sto puta vikati i govoriti s onim suvremenicima Jeremijinim: ‘Mir, mir!’. Refren će biti uvijek isti, ‘a mira nema’ (Jer 6. 14). (iz propovijedi iz ožujka 1945., koju je u crkvi Srca Isusova u Zagrebu studentima održao nadbiskup Stepinac)
Amen.