Moderno društvo stvorilo je ideju da se u adventu trebamo radovati, da svi jedva čekaju advent. Ne može ga ni dočekati, već se vade lampice, kapice, rekviziti, sobovi, vile, orašari… Advent je postao vrijeme velikog veselja, do te mjere da se ni Božiću ne veseli toliko, kao da se do Božića radost već “istroši”. Zbog čega je to tako? Zato što je ova vrsta radosti koju svijet nudi zaista “potrošna”. Potroši se nakon par tjedana blještavila, zabave, aktivnosti, pjesama koje se iznova i iznova vrte na radiju. Ta radost je prazna, nema svoga korijena i u čovjeku ostavlja samo površinski, lijepi, ali kratkotrajan osjećaj. Poput šljokica koje su posute po površini: kad ih otpuhneš, nestanu i odnesu svoje blještavilo, a površina ostane onakva kakva je bila.
“Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.”( Iz 35, 1 i 10)
Prvo čitanje današnje nedjelje govori o radosti koja je posve drugačija od ove koju nudi svijet. Ta radost mijenja čovjeka, toliko ga obuzima da ne može drugo nego klicati, a vječno veselje mu je na licu. To je ono što treba biti poticaj kršćanima, da došašće gledaju Božjim očima: iščekujući, promišljajući, slušajući, moleći. Da spoznaju kako veliku radost treba iščekivati u miru, tišini, skrovitosti. Ono vrijedno isplati se čekati, a tek s iščekivanjem se ta vrijednost pokazuje u punom sjaju. Marija je istinski primjer u tome: trudna iščekuje najveću radost u svome životu, pod srcem nosi Spasitelja i zna da Bog vodi čitavu povijest, strpljivo i ponizno, pouzdajući se čvrsto u Njegovu volju i svojim spremnim DA otvara vrata radosti čitavom čovječanstvu.
Sveti Ivan Bosco je točno rekao: Đavao se boji radosna čovjeka. Đavao nema mjesta u srcu koje sve svoje stavlja pred Gospodina i uz Gospodina, koje u životu prihvaća Božju volju, iako ne zna zbog čega se nešto događa. Takav čovjek u svijet donosi radost koja nema rok trajanja i neizbježno ga prepoznaju drugi da je drugačiji, da njegov žar ne gasne. Ovaj moderni svijet s modernom slikom adventa vapi za istinskim svjedocima radosti, vapi za obnovom i povratku Bogu, novorođenom djetetu položenom u jaslice koje je spremno dati sve za čovjeka, kako bi ga spasio i donio mu vječnu radost.
Prepoznajem li u svojem životu razloge za radost? Je li ovo došašće za mene prilika da u svom duhovnom životu napravim korak naprijed, kako bi Bog zahvatio još područja, koja mu dosad nisam otvarao/la njemu?
“Ako, dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita obnova života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu da uživa, nego da, provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu…. Zato, ako moderni čovjek želi biti radostan na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve drugo će vam se nadodati.“ (bl. Alojzije Stepinac, iz govora na Socijalnom tjednu 1938.)