Gdje polažemo svoj trud?

I mir Kristov neka upravlja srcima vašim

– mir na koji ste pozvani u jednom tijelu!

I zahvalni budite! Kol 3, 15

Vjernik tijekom cijele bitke zadržava mir tako što dopušta Gospodinu nad vojskama da se bori za njega. Ovo dopuštenje nije samo uvjet, nego je često i sam cilj duhovnog boja koji se ne postiže odmah. Toliko je važan taj mir da sam sotona zna da kad je srce u miru, Bog je u njemu prisutan i u njemu slobodno djeluje.

Često nam se događa da sudjelujemo u krivim bitkama, tj. sotona nas odvlači u svoje blato gdje nas može pobijediti, umjesto da se s nama bori na pravome bojištu jer zna da je tamo naša pobjeda uz Vojskovođu zagarantirana. Zato je jedna od važnijih stvari kada tražimo vlastiti mir dobro razlučiti gdje polažemo svoj trud!

Kada pomislimo da za pobjedu u duhovnome boju moramo protjerati sve svoje mane, nikada ne potpasti pod napasti i ne imati slabosti, tada smo već upali u protivnikovo blato gdje sigurno gubimo. Iskreno, tko od nas sa sigurnošću može tvrditi da nikada neće pasti? Uostalom, je li to ono što Gospodin od nas zahtijeva? Možemo biti sigurni da nije.

Umjesto traženja nepobjedivosti pravi cilj treba biti sljedeći: Naučiti zadržati mir srca kada padnemo i ne dopustiti da nas tuga preplavi. I ne samo to – nego iskoristiti vlastiti pad kao odskočnu dasku do većih razina.

Ovo je uvijek moguće pod uvjetom da, koliko god pad bio velik i bolan, ne smijemo odustati od borbe nego se trebamo nastaviti još zdušnije boriti.

Prvi cilj duhovne borbe, ono prema čemu naši napori trebaju iznad svega biti usmjereni, nije uvijek postići pobjedu (nad našim iskušenjima, našim slabostima, itd.), nego naučiti održavati mir srca u svim okolnostima, čak i u slučaju poraza.

Samo na taj način možemo slijediti drugi cilj, a to je eliminacija naših mana, naših nesavršenosti i grijeha.

To je u konačnici pobjeda koju moramo željeti, znajući, međutim, da je nećemo postići vlastitom snagom i s punom sviješću da to ne možemo postići odmah. Isključivo je Božja milost ta koja će dobiti pobjedu za nas, čija će milost biti to učinkovitija i brža, što više stavljamo održavanje našeg unutarnjeg mira i osjećaja pouzdane napuštenosti u ruke našeg Oca na Nebu.

U Leopoldovo vrijeme svijet je bio u jednoj od najgorih zbrka koje je ikada vidio. Godina je bila 1866. Austro-Ugarsko Carstvo spremalo se upustiti u niz krvavih ratova u pokušaju da spasi Habsburško Carstvo. Ti će pokušaji na kraju kulminirati svjetskim ratom koji će, ne samo zahvatiti veći dio Europe, već će uključiti i Sjedinjene Države. Možda vam se to u sadašnjoj situaciji i ne čini tako nepoznato?! To će uzrokovati ogroman gubitak života i besmisleni rat koji nije postigao ništa osim što je ostavio tinjajuću vatru koja će godinama kasnije buknuti u još jedan svjetski rat. Kako je počeo rat u ovoj zemlji koja je sedamdeset godina bila u sastavu

Austro-Ugarske, tako Bog podiže svetca koji simbolizira mir i pomirenje. Iako je bio bespomoćan uspostaviti mir putem primirja među narodima, uspio je spasiti živote u svojoj ispovjedaonici dajući pokornicima spoznaju o miru i slobodi koju im nitko ne može oduzeti, slobodi koja će ih pratiti u vječni mir i o slobodi u Nebu. Tim je mirom dolazilo je do promjena mišljenja. Ovaj svetac naučavao je da, bez obzira na to koliko je zla u svijetu, bez obzira na to koliko bespomoćan mir izgleda u ovom svijetu, nikakve nesreće, tragedije ili katastrofe ne mogu lišiti čovjeka onog mira koji nam je Isus ostavio, mira koji dolazi u daru pomirenja!

Borim li se na krivom bojnom polju? Uznemirujem li se kada padnem, pa umjesto da se približim Bogu molitvom, od Njega se još više u sramu udaljavam dok se ne ispovjedim? Kako mogu smanjiti period od pada do povratka u naručje Božje?