Okrećem se Tebi, jer vjerujem da možeš vratiti radost

„Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujte se! Gospodin je blizu!“

Sveti Pavao poziva Filipljane, a tijekom čitavog došašća poziva i nas. Raduj se! Razlog radosti je Gospodin koji dolazi, kojega željno iščekujemo. Njegova Riječ je radost – Radosna vijest. Ali kako se mogu radovati kad sam bolestan, kad sam osamljen i ostavljen od svojih najbližih, kad se nalazim u bolnici ili staračkom domu, kad me moja obitelj ne razumije i ne podržava, kad se pitam hoću li moći prehraniti djecu ovaj mjesec, kad…? Među nas se uvuklo toliko beznađa i pesimizma, pritisnuti smo tolikim brigama i tjeskobama da ne vidimo ljepotu života i ne znamo više uživati u malim radostima koje nam život svakodnevno donosi. U našim životnim „pustinjama“ ima puno oaza radosti, samo ih trebamo otkriti. Život je dar i zato je on najveća radost. Ako ga promatramo i živimo kao dar onda prepoznajemo ljepotu susreta, zagrljaj voljene osobe, smiješak djeteta, veličinu oprosta, ljepotu zalaska sunca, Božju prisutnost u svemu stvorenom. Onda je naš životni stav pozitivan. Ne gledamo na teškoće i križeve kao na kaznu, već kao dar po kojem postajemo bliži našem Spasitelju. Bog koji dolazi, kojega iščekujemo, On je naša radost! I zato s današnjim psalmistom možemo pjevati:

U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi i Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.

U Njega je gledao i Njemu je vapio i sv. Marko Križevčanin u noći između 6. i 7. rujna 1619. moleći: “Gospode Bože, suče pravedni, jaki i strpljivi, koji znaš ljudsku slabost i opakost, budi moja snaga i sve moje pouzdanje.” Kalvinisti koji su ga tri dana mučili na kraju su ga bakljama palili i odsjekli mu glavu. Ali on je kroz mučeništvo pokazao nesalomljivu vjeru i pouzdanje u Onoga koji će ga primiti u radost vječnog života jer „Bilo da živimo ili umiremo mi pripadamo Gospodinu.“ Marko je svim srcem i cijelim životom bio svjestan ove činjenice i zato je i u najtežim trenucima zračio mirom i sigurnošću.

I mi znamo da biti kršćanin ne znači da nas u životu neće snaći patnja i tuga, trenutci bola i razočarenja, ali vjerom prepoznajemo Božju prisutnost u svim životnim situacijama i zbog toga možemo biti radosni jer Gospodin korača s nama. I kad nam je najteže „On nas nosi na svojim ramenima“. Zar to nije dovoljan razlog za istinsku radost?

Kršćanin ne može biti kršćanin ako nije radostan. Slažeš li se s ovom tvrdnjom? Iz čega proizlazi moja radost? Na koji način tu radost dijelim s drugima? Kako i u poteškoćama života prepoznajem radost življenja?

“Bože, uzdižem svoju suhu, malaksalu dušu. Okrećem se Tebi jer vjerujem da joj možeš vratiti radost. Želim samo Tebe. Želim da me ispuniš, ispuniš moju dušu – da ispuniš cijelo moje biće – s radošću. Gdje drugdje da idem, osim Tebi? Samo Tebi uzdižem svoju dušu, jer samo u Tebi pronalazim pravu radost za kojom žudi moja duša.”