“Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.” (Lk 7,22)
Kako si milo Ti govorio, o Bože, u Psalmu 84,2: „Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama!”. Oh da, duša moja ne želi nego to prebivalište: u Tvojem stanu, kod Tvoga oltara. Veseo sam da Ti mogu služiti uvijeke, da sam od Tebe izabran, da mogu Tebi hvalu pjevati dok sam živ. Sve moje veselje, sva moja čast je u Tebi, na Tvojim oltarima. Blaženim proglašuješ, o moj Bože, one koji Tebi hvalu pjevaju. Još blaženim nazivaš one koji su se svega odrekli i ne traže ništa izvan tvoje časti, tvoje službe. Vjerujem u Tvoje riječi, Gospodine, i ćutim se okrepljen njima. Onaj koji je u Tvojoj svetoj službi, živi i na ovom svijetu kao da je na nebu, živi s Tobom povezan i sjedinjen. Ništa ga ne odvraća od Tebe, već sve veselo i strpljivo podnaša za Tebe.
U današnjem evanđelju čitamo kako Ivanovi učenici iščekuju Mesiju, kako čekaju Gospodina. Koliko je samo treperilo njihovo srce kada ih je Ivan uputio na Isusa, na onoga koji je obećan praocima njihovih otaca. Odjednom mrtvi ustaju, slijepi gledaju, čudesa se događaju po svoj zemlji i sila s neba opet se očituje. Zamislimo samo koliko im je glas drhtao kada su pristupili Isusu, potajno osjećajući snagu njegova djelovanja i silu koja se s neba po njemu utjelovila.
S druge pak strane, bl. Miroslav ide korak dalje. Njegovo srce upoznalo je čežnju susreta s Gospodinom te se odazvavši njegovu pozivu napunilo radošću suživota sa živim Bogom. Duša koja jednom upozna Gospodina spoznaje da je čežnji došao kraj i shvaća da se Ljubav nastanila u njoj. Tada spremno odgovara na potrebe koje joj Gospodin stavlja na put, shvaćajući da nema ničeg vrijednog izvan Gospodina te više ni jedna žrtva, ni jedan zahtjev, ni jedan križ nisu preteški kada dolaze od Gospodina.
Kako hodimo svakim danom bliže još jednom Božiću, pobudimo u sebi čežnju za ponovnim susretom s Gospodinom. Neka ta čežnja bude toliko jaka da nam stvara poriv da želimo trčati prema Isusu. A kada stigne još jedan Božić, tako željno iščekivano vrijeme i prilika za ponovni susret, pred nama će se ukazati, ne silan Bog na slavnom prijestolju sa tisućama koji mu služe, već maleno dijete povijeno u jasle, ozeblih nogu i rumenih obraza. Neka nam paradoks nadolazećeg susreta s Gospodinom u štalama bude, već sada, izvor neizmjerne radosti koja će biti toliko obilna da će ispuniti, ne samo naša srca, već po našim djelima i srca onih oko nas.
“Sve moje veselje, sva moja cast je u Tebi.” Kako je DIVNO, cuti ovu recenicu i ne samo cuti, nego biti OTVOREN, i zivjeti je, koliko je TO nama obicnim smrtnicima dano. Zivjeti svjestan cinjenice da je Gospodin uvjek tu, uvjek uz nas, da nas prati, i da nas CUVA, k’o kap rose na dlanu. Osjecajuci tu milost, zivot postane kao saljiva pricica. Nema jadikovanja, nema one tezine, koja nas stisce. SVE nam postane jednostavno i svjesni smo, da sve sto zivimo je Bozja volja i Bozji plan za mene. Kad je vec tako, onda:” Cega da se bonim, pred kim, da strepim?!”