Današnje nam evanđelje prepričava zgodu susreta Blažene Djevice Marije i njezine rođakinje Elizabete. Dvije povijesne žene. Jedna koja je Majka Svevišnjega, jedina u povijesti čovječanstva koja je bez grijeha začeta, predodređena, a opet slobodna, da nosi Gospodina svijetu, da pod svojim srcem utjelovi Ljubav. Druga pak, svjedok je i simbol Ljubavi. Starica, otpisana od rodbine, prijatelja i svih koji je okružuju, “prokleta” od Boga jer nije dobila poroda kojem mu je cijelog svog života, zajedno sa svojim suprugom, vjerno služila. A ipak, u starosti svojoj, kada je već bila prihvatila svoj križ, Bog joj obilno iskaza svoju ljubav i podari joj sina nagradivši je za njezinu vjernost. Glasnika koji će poći pred Mesiju, pripraviti mu put i nagovijestiti njegov dolazak. I povrh rodbinske povezanosti, ove dvije žene svojim poslanjem u Božjem planu neodvojivo su povezane. A njihova djeca već u utrobi osjećaju tu poveznicuž; Ivan se raduje samo na glas Marijin. Kakve li ljepote, kojeg li prikaza Božje brige za svoju djecu.
Također, u današnjem evanđelju vidimo i važne i konkretne karakteristike istinske i prave ljubavi. Ljubav se ne može zadržati za sebe, nesebična je, ona se mora dijeliti. Pogledajmo primjer Majke Marije. Ona, trudna sa Spasiteljem Svijeta, hita na dalek put da bi svojoj rodici, ženi starije dobi, pomogla u njezinoj trudnoći. Zaboravlja na sebe, na svoje trudničke poteškoće te drugoga stavlja ispred sebe. S druge strane, Elizabeta dočekuje svoju mlađu rodicu sa takvom poniznošću, svjesna da pred njom stoji majka Gospodina njezina, puna vjere u Marijino poslanje. I na kraju, prava ljubav rađa radost – radost susreta dviju rodica, ali i radost susreta Ivana Krstitelja i Isusa koji su još uvijek u utrobi.
Bl. Miroslav o ljubavi je pisao:
“Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe. Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali; uvjeren sam da bez ljubavi ja ću u početku postati nedovoljno dobar svećenik, a s vremenom i slab. Zato, o Bože, daj mi ljubavi, ljubavi, ljubavi.”
A kakva je naša ljubav? Jesmo li mi iz ljubavi prema bližnjemu spremni ostaviti sve i poći mu u pomoć? Djelimo li ljubav koja je nama iskazana s onima koji možda nisu bili u prilici da osjete ljubav? Jesmo li svjesni ljubavi koju Bog ima za nas i jesmo li zbog toga radosni?
Isuse, pomozi nam da u svojim srcima ražarimo pravu ljubav za tebe. Daj da na tom ognju istinske ljubavi spalimo naše grijehe i da drugima koji nas okružuju, a naročito osamljenima, bolesnima, ožalošćenima i siromašnima, ovog Božića donesemo tebe, utjelovljenu Ljubav. Amen.
“Zahvalnost i Bogu i ljudima, covjeka uvjek oplemenjuje.” Takav stav uvjek nosi mir, a iz tog mira spremni smo traziti, klanjati se i zahvaljivati. Zahvaljivati za sebe, za ljude koji nas okruzuju za zivot, za SVE ono sto nas na nasem putu susrece. Divan je to osjecaj koji potice Ljubav. Nas bl. Miroslav Bulesic je pisao:…” znam da ako ne ljubim, nista ne cinim….” Ljubav je esencija svakog zivota, ona daje smisao nasem postojanju. Gospodine, daj, da ljubim Tebe iznad svega, a svog bliznjega, kao samoga sebe. HVALA Ti! 🤗🤗🤗