Kliče u današnjem Evanđelju Marija Gospodinu, kliče srce psalmista i raduje se Njegovoj pomoći, kliče Mu i Ana zahvaljujući i za rođenje Samuelovo.
Klicao je tako i hrvatski narod u Rimu 21. lipnja 1970. godine kada je papa Pavao VI. priznao i proglasio svetim našeg Nikolu Tavelića. “Najprije je zastao dah golemom mnoštvu, a onda se prolomio gromoglasni pljesak. Mnoštvo se uzgibalo poput valova, dušama kao da je prošao električni udar. Usta su ostala nijema, kao uvijek kad čovjek govori cijelim bićem; onda kad ne može riječima izreći veličinu događaja.” – takvu atmosferu opisuje autor životopisa „Mučenik iz Krešimirova grada“ Yves Ivonides.
U srcu Rima, u prvoj bazilici svijeta, zvonio je zvučan hrvatski govor dok se čitalo evanđelje. Narod je zahvaljivao pljeskom i suzama Bogu i njegovu zamjeniku na zemlji. Činilo se kao da podrhtava golema bazilika zajedno s kupolom – bila je to provala tisućljetne težnje, umrlih i živih milijuna. U nju su se slile sve radosti i tuge, svi bolovi i jauci našeg naroda, naših dolina i šuma, naših tragedija, bezbrojnih žrtava, svjedočanstava vjernosti, rijeka naše krvi, mora naših suza. Sve te žrtve bile su nevidljivo prisutne da čuju priznanje – od Neba i od svijeta! Sveti Nikola Tavelić postao je simbolom: jedan plamen stoljetnih požara koji je osvijetlio do sada svijetu nepoznatu i mračnu pučinu naše sudbine, vrijednosti i bogatstva.
Braća koja iz ljubavi prema Kristu polaze u misiju među nevjernike mogu se ponašati na dva različita načina. Jedan je ne upuštati se u raspravljanje s nevjernicima i ponizno se podvrgavati svakome stvorenju za ljubav Božju, pokazujući na taj način da su kršćani. Drugi je način spoznanje da je volja Božja za njihov život i put navješćivanje nevjernicima riječ Božju, pozivajući ih da povjeruju i postanu kršćani. No, potrebno je u toj misiji posvetiti i predati sebe Kristu, za Njegovu ljubav se izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer “…tko izgubi svoj život poradi mene, sačuvat će ga za život vječni”. Takvim su duševnim raspoloženjem, usmjerenim na mučeništvo i na savršeno nasljedovanje Krista, sveti Nikola Tavelić i njegova tri druga donijeli svoju junačku odluku.
Danas, kada spominjemo svetoga Nikolu Tavelića, uspomena postaje aktualnost, a povijest učiteljica. Suočeni su, naizgled daleki likovi braće idealista – ushićenih pozitivnom i prodornom ljubavi prema Kristu i uvjerenih o potrebi misija, s našim suvremenim mentalitetom komotne i povodljive ispraznosti. Ispraznost lišena viših i unutarnjih načela, koja prihvaća konformizam modernih ideja, samodostatnost i samozadovoljstvo. Osjećamo se u isto vrijeme udaljeni od ovih uzora vjere, ali i s mnogo razloga opažamo da su nam bliski. Nisu oni nesuvremeni i za nas nestvarni likovi, oni nam mnogo govore; kao da kore našu nesigurnost, našu lakoumnost, naš relativizam. Potiču nas da treba imati hrabrosti i ljubavi za istinu! Tu ljubav bez križa nećemo naći, a križ bez ljubavi nećemo podići.
Znači li kršćanska hrabrost i ljubav za Krista i istinu da moramo zaoštriti neslaganja s društvom koje nas okružuje, napadati polemikama i osporavanjem koje bi kidalo odnose s našim vremenom te povećalo teškoće apostolske prisutnosti u svijetu? Zar je to primjer koji nam pružaju ovi sveci? Naravno da ne. Čitajući njihovu povijest i zagledavajući se u njihove duše, vidimo da ih na mučeništvo nije naveo duh neprijateljstva nego naprotiv – duh ljubavi, naivne ljubavi i lude nade. Ti nas osjećaji potiču da u njima slavimo Gospodina i svoj život nadahnjujemo njihovim primjerom, da zazivamo njihov nebeski zagovor na Crkvu, na Hrvatsku i na sav svijet.
U posljednjem smo tjednu došašća. Naš Spasitelj gleda nas licem Djeteta u jaslama i pita svakoga od nas: “Ljubiš li me?”. Ovo pitanje kao da budi nervozu i potrebu za pravdanjem: “Naravno da Te ljubim, zar sumnjaš… pa Ti sve znaš! Ne mogu to činiti kao što je nekada sveti Nikola Tavelić, ali trudim se..”. Umjesto obrane i opravdavanja, zastanimo danas i ti i ja – zapitajmo se koja su to konkretna djela ljubavi koja činimo poradi Krista. Gorimo li ili dimimo?
“Zapitajmo se koja su to konkrena djela Ljubavi koja cinimo poradi Krista. Gorimo li ili dimimo?” Zivimo u veremenu, kad ne mozemo raditi tako “radikalna”, djela, kao sto je radio sv. N. Tavelic. Ali uvjek ima nesto, sto mozemo napraviti poradi Krista. Mozemo “goriti”, radeci djela Ljubavi, usluznosti, strpljivosti i razumjevanja najprije za sebe, a potom i za svoje bliznje. Ponekad ce se dogoditi i da “dimimo”, ali je bitna nasa namjera, Gospodin razumje i nase slabosti, jer nije On tako “sitnicav Bog”. On zna da smo mi samo ljudi, koji ponekad i ne uspiju, unatoc i dobroj namjeri i nasem trudu. Uvjek me fascinira, odjek moga zalaganja oko mojih bliznjih. Njihova vedrina i dobrohotnost. A najvise me dirne, kad nesto zaboravim, imam u sebi stav, da je TO volja Bozja, i nakon nekog vremena, moje razmisljanje se potvrdi. O Boze, moj, koja JEDNOSTAVNOST zivota, raditi najbolje sto mozes, a za SVE ostalo, tu je Gospodin. Ne moram se upinjati, dokazivati, nego JEDNOSTAVNO BITI, ovdja i sada. Gospodine HVALA, za SVE! 🙏🙏🙏