Ove godine više nego ikad prije shvaćamo istinitost ovih Izaijinih riječi:
„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.“
Dragi čitatelji i prijatelji salezijanske karizme,
stojimo na pragu Božića. Kako je lijepo sve što Božić donosi. U ovom vremenu ima više svjetla u našim gradovima. Zvijezde i izlozi najavljuju dolazak Božićnih blagdana. U bujici Djedova Božićnjaka, sobova i snjegovića, rijetko namigne i pokoja slika Djeteta Isusa, iako je On kralj blagdana. Kako je podsjetio papa Benedikt XVI.: „Dragi prijatelji, svetkovina Gospodinova Rođenja koju ćemo uskoro proslaviti, poziva nas živjeti tu istu poniznost i poslušnost vjere. Božja se slava ne očituje u trijumfu i moći kralja, ne blista u nekom čuvenom gradu, u raskošnoj palači, već se nastanjuje u krilu jedne djevice, objavljuje se u siromaštvu jednog djeteta. Božja svemoć, čak i u našim životima, često djeluje tihom snagom istine i ljubavi. Vjera nam, dakle, govori da snaga tog bespomoćnog Djeteta na kraju pobjeđuje svu buku sila ovoga svijeta.“ (Opća audijencija srijedom, 19. prosinca 2012.) „U noći svijeta, dopustimo da nas ponovno iznenadi i prosvijetli taj potpuno neočekivani Božji čin: Bog je postao Djetešce. Pustimo da nas iznenadi i obasja Zvijezda koja je svemir preplavila radošću. Neka nas Djetešce Isus, kada dođe k nama, ne nađe nespremne, zauzete time da nastojimo uljepšati samo izvanjsku stvarnost.” (Opća audijencija srijedom, 22. prosinca 2010.)
Mislim da većinu nas priprema za Božić dira duboko u srce, sa svim svojim obredima i slavljima. Neki ljudi možda ne mogu osjetiti u svom srcu što znači ovo prekrasno Otajstvo prisutnosti Boga koji je Ljubav. Mnogi drugi mogu. U svakom slučaju, to je uvijek lijepi trenutak ljudskosti, milosti, želje za mirom i nade.
I dok stojimo u svjetlu i ljepoti Božića, ne možemo sakriti da doista proživljavamo „noć svijeta“. Živimo u vremenu boli, očaja, rata, smrti.
Ne možemo ignorirati rat koji se odvija u Ukrajini.
Ne zaboravimo tisuće i tisuće života prekinutih zbog grijeha rata i smrti koju on posvuda sije.
Ne ignoriramo da su tisuće i tisuće ljudi raseljene u Ukrajini i da stotine tisuća drugih ljudi žive skriveni u neljudskim uvjetima, bez svjetla i topline i s malo hrane.
Osim Ukrajine, trenutno u svijetu postoji još 29 ratnih i gerilskih žarišta s istim posljedicama smrti i pustoši.
U nekim zemljama Latinske Amerike godišnje se dogodi više od 35 000 ubojstava.
Broj siromašnih u Europi (nas koji smo mislili da smo sigurni od svega) povećao se više nego dvostruko u odnosu na prije dvije-tri godine.
Nismo uspjeli stati na kraj gladi u svijetu, koja se čak i povećala.
Katastrofalni požari i poplave, posljedica klimatskih promjena na našem napaćenom planetu, upozoravaju nas sve češće i snažnije.
Na posljednjem summitu o klimi nacije koje najviše zagađuju nisu niti bile prisutne, kao da se problem njih ne tiče.
Zar se ne može ovo što sam upravo opisao definirati kao „noć čovječanstva“? Papa Franjo je izjavio: „Ove godine naša molitva postala je apel od srca jer je danas mir teško narušen, napadnut i pogažen, i to u Europi, upravo na onom kontinentu koji je u prošlom stoljeću pretrpio strahote dva svjetska rata. A sada živimo Treći svjetski rat.“
Očitovanje Božje dobrote u Isusu Kristu i njegova ljubav prema čovjeku izvukli su nas iz takve situacije. Bog nas je spasio, kako kaže poslanica Titu. Oslobodio nas je lanaca koji su nas vezali. Povio je naše rane i vratio nas na pravi put. Oslobodio nas je opsjednutosti mržnjom. Kada se njegova ljudskost očitovala u Kristu, ta prava slika čovjeka promijenila je nešto i u nama. Dovela nas je u dodir s izvornom slikom koju je Bog načinio o nama i učinila da izvorna slika zasja novom ljepotom.
U proteklom se razdoblju papa Franjo često vraćao na temu nade, potičući nas da na svoj život gledamo novim očima – posebno sada kada prolazimo kroz tešku kušnju – da gledamo očima Isusa koji je „tvorac nade“, da nam pomogne prebroditi ove teške dane, sa sigurnošću da će se tama pretvoriti u svjetlo. Nada je „krepost koja nikada ne razočara: ako se nadate, nikada se nećete razočarati,” rekao je papa Franjo. To je krepost koja u poeziji velikog francuskog katoličkog pisca Charlesa Peguya iznenađuje čak i Boga, jer u jednoj od svojih pjesama autor stavlja ove riječi u Božja usta: „Vjera koju najviše volim, kaže Bog, je nada. Ono što me iznenađuje… je nada.”
Gdje možemo pronaći, otkriti i dotaknuti plodove Utjelovljenja, onog prvog Božića od prije više od 2000 godina, i Života koji dolazi iz uskrsnuća Gospodinova? Imamo li razloga za nadu ili nam mračna noć ne dopušta da ih pronađemo?
Dijete ima prazne ruke, jer Božji dar, najveći dar čovječanstvu, jest On. Ne nadčovjek, već krhko, malo, bespomoćno biće poput nas. Da nam kaže: počnimo ponovno od ovoga, počnimo ponovno od nježnosti. Pogledajmo se u oči i ponovno otkrijmo identični život koji pulsira u nama. U očima jednog svijeta to može izgledati smiješno, pogaženo, eliminirano, ali znamo da posjedujemo silu koja može uzdrmati tamu. Isus je malo svjetlo koje nam je povjereno.
Sada je red na nas.
Lijep poklon vrijedi samo ako ga iskoristimo! Kao i svi darovi, postoji način da se Božji dar „reciklira“: vraćanjem života! I to je nedvojbeno tako: usprkos tolikoj noći, postoji i toliko života. Život koji nam donosi Marija iz Nazareta u svom novorođenom Sinu i životi tolike djece koju su njihove majke, s neizmjernom ljubavlju, rađale na svijet u ime Božje. Život tolike anonimne velikodušnosti od strane milijuna ljudi koji svaki dan pružaju ruku svojim bližnjima, potrebitima i starijima koji su sami. Život je ono što daju toliki anonimni ljudi koji se tiho bore s tolikim mrakom i pesimizmom. Život je, čini mi se, ono što se svakodnevno sije u tisućama i tisućama salezijanskih prisutnosti diljem svijeta; gdje jedna gesta, osmijeh, komad kruha ili tanjur riže, ili jedan trenutak susreta siju svjetlo i nadu. Sve je to, vjerujem, plod Božića, utjelovljenja Sina Božjega, uskrsnuća i Boga života koji uvijek ima posljednju riječ.
Blagoslovljen Božić,
Don Angel