Moje ime je Ivana i za današnji pojam svijeta, mlada sam mama, a ako biste pitali moju baku, već sam odavno okasnila. Šalu na stranu, imam punih trideset godina i dvoje male dječice. Živim u Splitu, gdje sam se doselila prije 3 godine kada sam se udala za najdivnijeg muža na svijetu.
Za početak, majčinstvo je dar i ono što sam zapravo shvatila, to je divna životna uloga koju učiš i usavršavaš svaki dan iznova. Dobiješ dijete na dar da ga odgajaš, ali vjerujte mi, ono i vas odgojiti i učiniti majkom. Ja nisam znala što me čeka, niti sada znam što će majčinstvo još sve donijeti, ali, evo, sada polako shvaćam, nisam niti trebala znati već otkrivati, učiti i rasti iz dana u dan.
Otkrila sam da je svaki dan drugačiji i poseban na svoj način i da se ne treba truditi striktno planirati, nego predati Isusu da vodi tvoj dan. Plan bi me unaprijed sputavao u obvezama koje imam, a ima ih mnogo i dodatno bi me opterećivao. Ako ga ne bih ispunila osjećala bih se nezadovoljno i obeshrabreno. Sada nastojim krenuti s osmjehom, polako i sigurno da će Gospodin to sve posložiti. Jedan dan stignem uraditi puno toga, dok drugi dan samo mijenjati pelene i uspavljivati. Jedan dan se otvara dodatno vrijeme za neke zaostatke i za tebe osobno i dječica su kao po špagi, a drugi dan im je loš dan i trebaju me. Tada ostavljam sve i sto posto sam njihova. I Bogu hvala na tome. Sve je to normalno i u redu.
Ako imate dvoje djece i ako je mala razlika kao što su moja Sara (20 mj) i Marta (4 mj) znajte da će biti izazovno, ali ne i nemoguće. Meni je puno pomoglo kada sam prihvatila da se neću moći duplicirati. Jednostavno, bilo je situacija kada su me obje trebale u isto vrijeme i plakale, ali nisam bila u mogućnosti rješavati jednu i drugu bebu u isto vrijeme. Shvatila sam da je najbitnije da ostanem smirena jer i one tako osjećaju moj mir. U takvoj situaciji bi procijenila, i nekada prvo išla mlađoj, nekada starijoj, i u miru i bez panike rješavala jednu po jednu. Spoznala sam da iako plaču, taj plač nije loš. Plač djece je njihov način komunikacije, pogotovo dok još ne govore. Ne znači da si loša majka ako dijete plače pogotovo u ovakvim situacijama jer se one tako uče strpljenju i shvaćaju da nije sve odmah i sada, da se ne vrti sve oko njih i da nisu samo one u centru pažnje. Današnji svijet želi da sve bude instant, strpljenje više kao pojam mislim da i ne postoji, a ja bih iskreno voljela da ga moje curice upoznaju još od malih nogu.
Ovaj način života, bezuvjetno sebedarje svojoj djeci, ovo je tvoja vrsta molitve. Budi toga svjesna. Promijenit će se tvoja rutina, tvoji prioriteti i način življenja. To ne znači da će biti lošije nego da će biti drugačije. I to je u redu jer ćeš dobiti novu ulogu, ulogu majke. Možda nećeš moći odvojiti pola sata u komadu za krunicu, ali ćeš moći moliti deseticu po deseticu u toku dana dok kuhaš, dojiš ili uspavljuješ. Možda nećeš moći odmah ujutro uz kavu čitati Riječ, ali ćeš to napraviti kada ti Gospodin providi vrijeme, a toga će biti. Shvatila sam da to da Gospodin želi da budem majka i supruga prije svega, da svoju žrtvu prikazujem Njemu, da jednostavno moj život bude molitva. A On će proizvesti vrijeme za osobnu molitvu, a na meni je da budem otvorena dati mu to vrijeme koje imam na raspolaganju, bilo pet minuta, pola sata ili dva sata. Nikada neće biti isto.
I još jedna stvar. Kada god imaš priliku iskoristi ju da odeš na svetu misu. Predragocjeno duhovno blago se u njoj krije i Gospodin te nahrani s nekom nadnaravnom snagom za sve izazove. Znala sam imati iskustvo kada po dva tjedna ne bih mogla otići, to općenito bude kada su djeca bolesna pa i ja skup s njima, i tada sam imala osjećaj kao da se udaljujem s Izvora žive vode, a ne napajam se iznova. Nakon odlaska na svetu misu, kako ovdje ljudi kažu, rekuperaš se. Gospodin ti udjeli nezasluženu milost koja te nosi u ovom predivnom poslanju.
Spoznanje da je Isusu je nemjerljivo puno više stalo do mene i do moje djece nego što će meni ikada biti dalo mi je neopisivu radost i duboki mir. Isus je živ i sluša, i tebe i mene. Čeka samo da mu se obratiš sa svojim problemom, nedoumicom, strahom da ga On preuzme i riješi na najbolji mogući način za tebe. Nemoj dopustiti da On bude na zadnjem mjestu kome ćeš se obratiti.
Evo napisat ću jedno osobno iskustvo. S prvom kćeri, Sarom, sam bila završila iznova u bolnici nakon izlaska iz rodilišta. Bili smo ponovo hospitalizirane 10-ak dana zbog žutice dok još nije ni navršila mjesec dana. I kada sam rodila Martu i izašla iz rodilišta, prijetila je ista situacija zbog visoke razine bilirubina koji joj je bio blizu 300. Ja stvarno nisam imala snage opet se odvajati od starije kćeri i ići na odjel pedijatrije. Marta je imala samo 6 dana. Nisam se još oporavila od poroda, nisam mogla niti sjesti, a tamo ne bismo bile u istoj sobi nego bi nas razdvojili. Njena soba bi bila udaljena od moje 2 velika hodnika, a kada bih ju htjela dojiti, imala bih na raspolaganju plastičnu stolicu na koju ne mogu sjesti. Bilo mi je jako teško i samo sam plakala. Raspala sam se u molitvi s mužem i kroz suze vapila Gospodinu da to ne dopusti. I dobila sam mir i čula Gospodina da je rekao: “Ja ću to riješiti Ivana”. Brige nestale i sve je bilo super dok nisu počele sumnje i strah jer se Marta teško budi i jede. Bog spustio kišu da ne idemo nigdje (nismo od lokava mogli do auta doći), ali ja to ne vidim. I muž i ja se uputimo svejedno na hitni prijem u subotu večer kada se vrijeme smirilo. Pomirila sam se da ostajem u bolnici i da Marta ide na fototerapiju.
Došli smo, pregledali su je i rekli su da ćemo pričekati do ponedjeljka jer možda krene padati i da dođemo na kontrolu u ponedjeljak. Muž i ja se vraćamo i pričamo u autu kako se jadno osjećamo jer nismo slušali Gospodina i jer mu nismo vjerovali. Muž je isto dobio govor u molitvi da će sve biti u redu. I izlazimo iz auta i ja čujem glas unutar sebe: “Ivana jesam li ti rekao da ću ja to riješiti?” Meni suze na oči, rasplakala se i jecajući, primila radost i mir, a muž i ja počeli odmah zahvaljivati Gospodinu što ju liječi. U ponedjeljak idemo reda radi na kontrolu jer smo tako uputu dobili, molimo i zahvaljujemo Gospodinu što ju čisti od žutice i što hospitalizacija neće biti potrebna kako je i bilo.
Velik je naš Gospodin i silna su djela Njegova. Nemojte zaboraviti da je naš Bog svemogući Bog, živi Bog komu je stalo do tebe i do svega što prolaziš. On je najbolji liječnik i On ozdravlja. Bilo je još sličnih situacija, nije ovo jedina. Tako da nemojte zaboraviti kakvog aduta imate na svojoj strani uvijek i za sve što se događa. Zovite ga u pomoć uvijek jer On se jedva čeka odazvati. Nije nam dao duha bojažljivosti nego duha snage i razbora.
Evo još za kraj bih htjela reći da je svako dijete različito i da je svaka majka različita. Ovo su neke situacije kroz koje sam ja prolazila te zaključci do kojih sam došla i koji su mi puno pomogli. Ovo je moje osobno iskustvo stoga ne morate razmišljati kao ja, niti djelovati. Postoji mnogo puteva u majčinstvu i nisam tu da govorim koji je put bolji. Nisam po struci niti pedagog niti odgajatelj, ja sam samo mama koja je voljna podijeliti ono što je prošla i što još uvijek prolazi. Ovo nije članak ispravnosti odgoja i ponašanja, ovo je samo moje podijeljeno iskustvo koje ti dajem u nadi da ću te ohrabriti kao ženu i majku. I sada stvarno za kraj, ta Bogu ništa nije nemoguće, a ti majko, možeš sve u Onome koji te jača.
Neka Gospodin bude sa svima vama.
Ivana
hvala ti za ovakav tekst i svjedočanstvo 🙂