Došao sam iz tvoje ljubavi, Oče, i za nju živim. Blagoslovio si me darom života, iskazao mi dobrotu po mojoj obitelji i poslao me u svijet da budem tvoja produžena ruka, da svjedočim za tebe i druge privučem tebi. Putem si me obdario talentima koji su mi smjerokaz gdje me ti želiš i kome da služim. Sve što želim je potrošiti se za tebe da u trenutku smrti čujem riječi “Valjaš Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga”.
Kad vam vlastita majka kaže “Dobro sam se izvukla s tobom”, znate da nešto nije bilo okej. Početak mog života, bar prema pričama drugih, prošao je vrlo turbulentno. I to ne mislim samo na moje rođenje, kada sam zbog svoje makrosomije (i.e. bio sam velika beba :P) porod prošao s potkožnim hematomima po cijelom tijelu, već i na sami prenatalni period, kada su mojoj mami savjetovali pobačaj, jer “vaše dijete će biti teško bolesno i neće biti sposobno za ikakav smisleni život”. O, kako li su se samo prevarili.
Dvadeset i pet godina kasnije, stojim za računalom i pišem ovo svjedočanstvo. Pišem kao mladi, netom diplomirani liječnik, pun elana i entuzijazma, ljubavi prema životu i prema onima koji se u mom životu nalaze. Kad li se samo sjetim kako je moj život započeo, otpisan već u utrobi majke, bez ikakve nade, a danas iza moga imena piše “dr. med.”. Ironično, zar ne? Kao da je Nečija ruka odlučila “narugati se” svijetu i onda je odabrala mene da budem simbol njegove prevlasti. Od moga života napravio je najsmješniju ironiju – onaj koji je bio otpisan, danas se bori da drugi ne budu otpisani. I ne mogu vam opisati koliki je užitak prolaziti kroz život s Gospodinom na takav način.
S druge strane, početak mog života na poseban je način obilježio moje profesionalno djelovanje. Svakodnevno susrećem se s ljudima koji dolaze do mene tražeći olakšanje svojim bolima i razloge za svoje patnje. Promatrati ih kao pacijente s dijagnozama bila bi teška uvreda medicini i žestoko podcjenjivanje liječničkog poziva. Trudim se gledati ih s empatijom i imati razumijevanja za probleme u kojima se nalaze, često i ne samo fizičke prirode. Nije lako, upozorili su me na to. Ali, kad bi od svoga poziva odsjekao suosjećanje, što bi ostalo? Zar to i nije najljepši dio poziva biti liječnik – biti zajedno sa svojim pacijentima u njihovim najtežim trenucima i svojim znanjem i sposobnostima pokušati umanjiti patnju i olakšati bol?
Ipak, i medicina ima svoje dosege. Koliko god se trudili, određena stanja još uvijek odnose živote. Koliko god se borili, i dalje nastavljamo gubiti određene bitke. I na jedan paradoksalan način, susret sa smrti za mene medicini daje dodatnu čar i privilegiju. Biti konstantno u kontaktu sa smrću stalno te podsjeća na prolaznost ovog života, kako su sve situacije i sve ono što smo si uredili u životu zapravo kule od karata za koje je potreban nježni povjetarac i više ih nema. Također, susret sa smrću je i kontinuirani test moje vjere. Jesam li uistinu svjestan da smo svi mi samo dionici većeg plana i da smrt ne predstavlja kraj, već nanovo rođenje? Kao što se dijete u utrobi majke osjeća sigurno i zaštićeno, ne naslućujući traumatični proces poroda, tako i mi, na kraju našeg života, dramatično se rađamo za vječnost. Koje li radosti ako tako uistinu i živimo, ako sam toga kontinuirano svjestan. Onda za mene smrt više nije poraz moga djela, već nastavak života u još uzvišenijem obliku. Onda moj život i moje postojanje više nemaju rok trajanja, nego sve ono što činim samo je ulaznica za vječnost.
Gospodin nam je svima dao život kao najveći izraz ljubavi koju je imao prema nama. Zamislimo samo koliko nas voli kada je Bog svega stvorenog, Upravitelj cijelog svemira, imao za potrebu u stvarnost pozvati svakog od nas? Mene, ovako običnog i ni po čemu posebnog, Vladar svega stvorenog je zamislio kao onog s kojim će dijeliti ljubav koja čini Presveto Trojstvo. Zamislimo samo koliko je uzvišeno naše tijelo kada Sin dolazi i poprima naše naličje, nama bijednicima sličan? Za svega nekoliko dana, ponovno ćemo se sjetiti tog kolosalnog trenutka kada je tijek ljudske povijesti podijeljen. Bog postaje čovjekom da bi nama ljudima dao lekciju koliko smo mu važni u njegovu djelu, koliko želi s nama dijeliti ljepotu svega stvorenog.
Ja sam imao milost da mi je Gospodin dao priliku da svojim znanjem i sposobnostima direktno pridonosim zaštiti i očuvanju života i da na tom putu, u boli, patnji i strahu koje srećem u očima drugih prepoznam Njega. Ali jao si ga meni ako sve to činim ne imajući na umu vječnost. Bio bih poput budale koja trči naokolo izbjegavajući smrt koja će svakako doći. Naprotiv, čuvajući život sada trebam unaprijed sačuvati za sebe vječni život. A ti, čuvaš li ti svoj život? Čuvaš li živote drugih koji su ti povjereni? I to ne samo ovaj zemaljski vezan uz naše tijelo, nego onaj vječni, nepropadljivi?
Dragi brate / draga sestro u Kristu, kroz ovaj kratki tekst želio sam ti prikazati kako ja doživljavam dar Života i što to za mene konkretno u svakodnevici znači. Možda ti je bilo odveć apstraktno jer sam govorio kroz prizmu mladog liječnika koja nije svima bliska. Ali Krist nije apstraktan. Život koji ti on daje nije apstraktan. Naprotiv, vrlo je konkretan i od nas traži vrlo jasne korake.
Više od svega, ovog Božića ti želim da u jaslama upoznaš novi Život koji se rodio za mene i za tebe, za cijeli svijet. Upoznaj njegovu krhkost, njegovu ljepotu; divi mu se i tu radost susreta s Bogom u štalici prenesi na svoj život i živote onih koji te okružuju. Neka nakon ovog Božića više ništa ne bude isto.
Od srca ti želim sretan i blagoslovljen Božić!
Miro Vuković, dr. med.