TU TE TREBAM

Moje ime je Brana, nastavnica Brana.
Tako me poznaju u školi, u suradništvu, na ulici, u trgovini, u bolnici….Tako me poznaje sav svijet. Ljudi oko mene su sav moj svijet. Jako volim ljude i oni mene.
Neka zanimanja su samo zanimanja, a neka su poziv. Ovako je sve počelo….
Kada sam krenula u školu i kada je došao Dan žena, učiteljičin stol je bio pretrpan cvijećem i darovima. Što bi mi u Bosni rekli, zinula sam u to i rekla: „ Ja ću biti učiteljica kad narastem.“ I narasla sam, malo više u širinu nego u visinu, ali nikada nisam odrasla. Znači, ne postaju svi učitelji radi onih tri, ili koliko već nam broje, mjeseca raspusta, evo neki postaju radi Dana žena.
Kod mene se nekako rano znalo da je to – to. Dok sam drugima pomagala u matematici lako su shvaćali to što objašnjavam. Moja budućnost se nazirala. I eto me, nastavnica. Mnogi me vole titulirati pa me zovu profesoricom, dosadilo mi ispravljati pa se samo nasmijem.
Eh, evo i nastavnica dobila zadaću da napiše zadaću, strašnu zadaću. Prvo je strašno što matematičar mora pisati. Drugo je strašno što mora pisati o sebi i svome radu. Treće je strašno što ona koja stalno daje zadaću i po tome je poznata, sada mora napisati zadaću i to strašno tešku zadaću, nadam se samo jednu. Kako volim pričati viceve i šalim se na svoj račun, prvo jedan vic. Pčela daje med, krava mlijeko, a koza… koza daje zadaću. Tako to djeca vide, ali sve je dobro dok od strašnih stvari mogu praviti viceve. Naravno da mi ovaj vic nisu djeca ispričala ipak si nismo toliko dobri, a i dobro je da znaju što mogu da reći a što baš i ne. Sada znam zašto se moji učenici toliko žale na zadaće mada im to neće pomoći.

Jedna sam jako ozbiljna neozbiljna nastavnica.
Radila sam tako, najbolje što sam znala desetak godina ne znajući za salezijance, njihovu karizmu, niti sam ikada čula za don Bosca. Jednostavno sam tragala za nečim više i došla do njih. Upoznala sam ih tek u početnoj formaciji i upecala se, ali ono baš, baš se upecala. Postala sam suradnica i svome radu u učionici dodala i duhovnost. Svaki učitelj bi trebao poznavati don Boscov preventivni sustav. Baš sam imala sreću, dva poziva koja sam čula, koja su mi uzela srce i na koje sam odgovorila: „Evo me Gospodine, govori, sluga Tvoj sluša.“
Moj posao nije fizički zahtjevan, ali nakon nastave sam toliko iscrpljena, iz mene su izvukli svu energiju. Mogla bih ja i laganije ali ponese me. Kada sam polagala metodiku, profesor mi je rekao da tako neću dočekati mirovinu da malo usporim. Teško da neću dočekati kako povećavaju godine staža potrebne za mirovinu, a gledajući i genetiku (jedna mi baba umrla u 93. a druga u 99. godini). Već predajem djeci svojih bivših učenika, slutim da me i unučad neće mimoići.

Ne pišem o onome što se dešava u učionici, da smo toj djeci i roditelji i liječnici i psiholozi i savjetnici….to i ptičice na grani znaju. Najteži dio mog posla su ekskurzije. Bolesna od brige budem i po tjedan prije, a onda se sjetim kako sam se ja radovala tim ekskurzijama kada sam bila dijete i ono djetinje u meni pobijedi. Kada mi je najteže obratim se Bogu: „Jesi li mi rekao – OVDJE TE TREBAM, sad spašavaj.“ To je recept. Problem predati stručnjaku, zubobolju – zubaru, bolest – liječniku, podučavanje – nastavniku, vodo i elektro instalacije – instalateru (samo ne pobrkati), životni problemi – Tvorcu Života.
Učenici za mene kažu: stroga, pravedna i zabavna (nadam se ne nužno tim redoslijedom). Situacija ima i smiješnih i teških i jako tužnih, ali kakav prijatelj je Isus… Samo mu dopusti da bude tu. Žao mi je što nisam zapisivala sve ono interesantno što se događalo. Dosta toga sam zapamtila prepričavajući i neke od tih priča su postali vicevi, a neke pouke.
Kada u podne zvoni crkva, učeniku koji je pred pločom, dam mogućnost da bira između zadatka i molitve (Anđeo Gospodnji). Obično izaberu zadatak, što ne znam je li dobro ili nije.
Na Dječjem ljetu kuham za animatore. Pitala sam jednog je li bolje kuham ili predajem. Rekao je – kuham, što ne znam je li dobro ili nije.
Mali ljudi i veliko dijete se dobro razumiju, što znam da je dobro.

Ovo je malo mjesto i često srećem svoje bivše učenike. Neke znam imenom, nekih se sjećam u kojoj su klupi sjedili, a neki su se toliko promijenili i nemam pojma da sam ih ikada vidjela. Raduje me kada mi se javljaju, mašu s druge strane ulice, dozivaju… S nekima se izgrlim. Jako volim zagrljaje, poljupce baš i ne (valjda mi ostalo od Jude).
Za sve njih mi je jako bitno da postanu dobri kršćani, pošteni građani, a nadam se da su nešto naučili i iz matematike.

Prvo nisam znala što da pišem, a sada vidim da kraja nema.
U životu nije bitno biti kraljica, mene veseli što sam luda, nekada dvorska luda pa me ne košta glave sve što kažem. I što je za mene najbitnije, luda sam ovoga svijeta, nogama na zemlji, glavom u nebu, radosna luda.
Brana, nastavnica Brana