U siječnju koji je salezijanski mjesec uvijek posebno razmišljam o svom salezijanskom putu i svemu što sam dosad doživjela jer sam imala milost upoznati Don Bosca i salezijansku karizmu. I kao što je Don Bosca Božja providnost vodila jednim posebnim putem, tako je nekako ljepota te Providnosti u mom životu vidljiva kao neosporan Gospodinov potpis. Ono što je sigurno, na ovaj ili onaj način, salezijansko dvorište nisam mogla izbjeći. Naime kao dijete sam živjela vrlo blizu salezijanske župe u Podsusedu i da sam tamo ostala sigurno bih se aktivno uključila u tu župu. Kad sam preselila bilo je to u župu Marije Pomoćnice na Knežiji. Cijeli život ljetujem u župi u Zadru, pogađate, u onoj Gospe Loretske u kojoj djeluju salezijanci. Dakle moj put je Gospodin zacrtao i u to uopće ne sumnjam.
Dolaskom na Knežiju bila sam dijete oratorija. Odlazak na hodočašće na izvore salezijanske duhovnosti gdje sam pred sobom vidjela sve ono što sam slušala od svojih animatora i salezijanaca, bilo je za mene životna prekretnica jer sam tada shvatila da i ja želim biti dio tog Don Boscova djela. Vratila sam se s hodočašća i postala animatorica. Malo pomalo skupila sam mnoga predivna iskustva u tjednom oratoriju, na ljetnim i zimskim oratorijima, susretima mladih, hodočašćima. Moji mladi dali su mi priliku da predstavljam prvo župu, pa potom provinciju i na kraju i cijelu Europu, a sva ta iskustva su mi podarila mnoštvo divnih prijatelja u našoj provinciji i cijelom svijetu. Salezijansko srce je samo sve više raslo i znala sam da je salezijanska kuća moja kuća, gdje god ja otišla, bilo to u Zagrebu, Splitu, Žepču, Zadru, Lisabonu, Barceloni, Parizu.
Na 200. obljetnicu rođenja Don Bosca 2015. godine imala sam priliku biti volonter na velikoj proslavi u Torinu i taj je događaj obilježio moj prijelaz iz svijeta mladih u svijet odraslih, kako u osobnom tako i salezijanskom smislu. Već sam tada bila u formaciji za salezijanca suradnika i već to ljeto znala sam da će moj odgovor kad prozovu moje ime 31.1.2016. godine biti “Evo me Gospodine.” Trudim se taj odgovor dati svakog dana od tog trenutka i nadam se da ću uspijevati sve do trenutka kad me Gospodin pozove k sebi-
Spomenula sam na početku ove priče Providnost koja me prati. U tome kako sam dosad djelovala u salezijanskom svijetu vodila sam se riječima: ti me Gospodine upotrijebi tamo gdje ti znaš da sam potrebna. Vrlo brzo sam na svom putu shvatila da ako ću raditi samo ono što mi se sviđa i što mi je zabavno, plodovi moga djelovanja će biti ograničeni. Ako se prepustim Gospodinu da mi pokaže da sam potrebna, tamo gdje možda nitko ne želi ići, gdje se treba možda malo više žrtvovati i služiti onako kako ni sama nisam sigurna što treba učiniti, tada će ti moji talenti dani drugima dati stostruki plod. Kad pogledam unatrag mogu uvjereno reći da mi je Gospodin očito namijenio neka služenja koja nisu jednostavna i za koje treba pregristi svoje želje i ego i reći poput Marije poslušno Evo me, a pri tom se odreći vlastitih udobnosti i, iako nije bilo lagano, hvala mu na tome.
Nikad nisam mislila da ću predstavljati suradnike kao član mjesnog vijeća, pokrajinskog vijeća, kao pokrajinski koordinator, da ću pisati tekstove za susrete za formaciju i priručnik za formaciju. Nikad nisam mislila da ću imati veze sa salezijanskim udrugama. Nikad ni sanjati nisam mogla da ću kao djevojka koja je obožavala kreativnost i crtanje i sanjala arhitekturu kao buduće zanimanje, završiti pravo. Ali Gospodin mi je pokazao da me tu treba i da će me, iako ne znam kako, On osposobiti da svoju službu napravim najbolje što mogu.
Mada ne volim govoriti o tome što kao suradnik “radim” jer mislim da je puno važnije tko kao suradnik jesam i da iz jasnoće identiteta lako proizađe i djelovanje, ipak ću pokušati izreći kako kao suradnik djelujem u ovoj životnoj fazi, tj. kako u svojoj svakodnevici pokušavam živjeti autentično svoj salezijanski poziv.
U prvom redu sam supruga i majka i trudim se odgajati poput Don Bosca, strpljivošću i blagošću koristeći preventivnim sustavom, a svi koji su roditelji sigurno znaju da kad se sami nađu u ulozi odgojitelja i treba primijeniti sve ono što si čitao od Don Bosca samo na jednom ili više svoje djece, to postane izuzetno zahtjevna zadaća (Don Bosco svaka ti čast što si to uspijevao sa tolikim dječacima). Na svom radnom mjestu pokušavam ta ista pravila primijeniti na svoje kolege i stranke, a svatko tko je radio s ljudima zna da biti strpljiv i blag nije nimalo jednostavno u susretima u kojima ljudima kao pravnik donosiš i dobre i loše vijesti. U Udruženju pokušavam sudjelovati u svim aktivnostima na mjesnoj i pokrajinskoj razini, ali i razmišljati i tragati za novim prostorima apostolata.
Ono u što najviše ulažem svog vremena je pisanje različitih ugovora, statuta, pravilnika, formulara, projekata za potrebe cijele salezijanske obitelji. Ne zvuči baš pretjerano zabavno? Vjerojatno je to za većinu ljudi istina, ali znam da trenutno nema nikoga drugoga tko bi to mogao i zato se uvijek odazovem neovisno o tome koliko sam zauzeta i kada me zovu, neovisno o tome tko me zove:suradnici, salezijanci, sestre FMA, ADMA,bivši učenici i ostali prijatelji Don Bosca. Je li pisanje takvih pravnih akata rad za mlade i uopće salezijansko djelo, moj suradnički apostolat? Ja vjerujem da je, jer je to potrebno da bi se s mladima moglo raditi na uređeni način, da bi im se moglo osigurati neka sredstva za njihove ideje i onda ti mladi mogu biti posvećeni tome da se igraju, razvijaju talente i daju se za druge, bez da moraju misliti na papirologiju koja taj rad prati. Moje znanje i iskustvo daje se u službu mladima, mada možda sada više ne stižem ili ne mogu biti s njima često na dvorištu. To su svakodnevni pravni zadaci i poslovi, ali su oni u kojima služim najbolje kako u ovom trenutku znam.
Kako se na kraju ne bi izgubila poanta, ispričavam se svim čitateljima ako sam rekla koju riječ previše, ali iskreno govoreći, o tome koja je važnost Don Bosca, salezijanske obitelji i karizme u mom životu vjerojatno bih mogla govoriti danima i napisati skoro cijelu knjigu. Don Bosco je ukrao moje srce prije mnogo godina, kao što je to on tvrdio da su to učinili njemu njegovi dječaci. Uvijek mi je ostala bliska srcu ona slika kako je Don Cagliero dolazio u Valdocco, već kao biskup, gledao oratorij, salezijance i dječake, koji su njega gledali kao velikog i važnog čovjeka, koji su ga s velikim poštovanjem dolazili pozdraviti, a on se u srcu uvijek osjećao kao onaj dječak koji je bio na dvorištu i tražio Don Boscov pogled i to mu je uvijek bila najveća nagrada. Tako nekako se i ja osjećam svaki puta na salezijanskom dvorištu: kao ona djevojčica Tonka, animatorica Tonka koja svaki tjedan jedva čeka ponovno doći u oratorij. I danas nakon svakog salezijanskog susreta, od radosti i uspomena koje dobijem živim još dugo vremena, zahvalna od srca na Providnosti koja me dovela na salezijansko dvorište, u kuću Marije Pomoćnice i pod njezinu zaštitu. I zato ti Gospodine hvala, što si me posijao tamo gdje si znao da mogu cvjetati, hvala ti što sam salezijanka!
Tonka M.