Dragi svi, prije no što krenem – svima vam od srca čestitam blagdan sv. Ivana Bosca, kojeg smo jučer proslavili. Nek vas njegov zagovor prati, štiti i čuva u svim vašim djelima i na svim vašim putevima.
Moje ime je Izabela – riječanka sa splitskom adresom. Kad sam u Nikolinom prvom tekstu pročitala riječi „heroj svoje ulice“, učinilo mi se to važnim spomenuti, jer me kroz suradništvo prate i riječke i splitske ulice. U Rijeci sam pohađala Salezijansku klasičnu gimnaziju, tik iznad koje se nalaze župa i Oratorij, a svoja obećanja za ulazak u Udruženje dala sam u svibnju 2018. godine, kada je vrhovni poglavar don Angel Fernandez Artime posjetio župu Marije Pomoćnice kršćana u Rijeci.
Teritorijalno, to nije moja župa i majka se u početku ljutila jer smo sestra i ja sve rjeđe odlazile u „našu župu“. No, ukradeno srce je otajstvo za sebe. Majke to znaju prepoznati i razumjeti bez puno riječi, pa tako je s vremenom i ona. Prvo je krenulo s animatorima, zborom, molitvenom zajednicom. Ulazak u Udruženje salezijanaca suradnika za mene je bio „logičan slijed“ nakon animatorstva. Osjećala sam da, neovisno o tome gdje ću biti i što ću jednoga dana raditi, želim živjeti tu karizmu. Mnoge stvari kroz život nisam znala, puno toga ne znam još uvijek, ali ovo je za mene bila jedna od onih „to je to!“ stvari.
U trenucima davanja obećanja nisam znala gdje ću živjeti, ni što ću raditi – danas je to Split, u kojem djelujem kao psiholog jedne „muške srednje škole“, radim s pokojom obitelji u sklopu Centra za socijalnu skrb i trenutno sam edukantica jedne psihoterapijske škole. Istini na volju, kao da se i nisam puno „makla“ – od „riječke“ Marije Pomoćnice došla sam k splitskoj. No, Mama je uvijek Mama, a salezijansko dvorište za mene je dom neovisno o gradu i/ili državi u kojem se nalazi.
Volim reći da sam kroz svoj poziv psihologa zaista blagoslovljena – radim ono što živim i živim ono što radim. Svakodnevno se susrećem s mladima na rubu i hodam s njima po različitim liticama. Ponekad se popnemo na pokoji vrh i dižemo pogled ka Nebu, a ponekad se nalazimo i u jamama i ponorima života. Bez puno riječi i „filozofiranja“ (kako oni kažu) trudim se posvijestiti im koliko je važno da budu pošteni građani i dobri ljudi. U svom radu često se sjetim don Boscove mame Margarete – prve i najvjernije don Boscove suradnice. Jednostavna, ponizna i skromna, posvećena dječacima u oratoriju. Velik mi je uzor!
Ponekad se pitam kako bi bila ovo što jesam i kako bi uopće činila ovo što danas činim, da nije bilo don Bosca, da nisam upoznala preventivni sustav i bila odgajana kroz isti? Osjećam neizmjernu zahvalnost za svakog salezijanca i kćer Marije Pomoćnice, koji su svojim riječima i djelima, a povrh svega prisutnošću znali biti tu, utješiti, ohrabriti, razveseliti.
To je ono što se i ja trudim danas biti „svojim“ mladima – upoznavati stvari koje oni vole, kako bi oni činili ono što mi kao odgajatelji volimo. Nikada ne zaboraviti koliko je važno da se osjete voljeno i nikada ne podcijeniti moć i snagu igre u odgoju. Kako je i don Bosco znao reći – u svakom dječaku postoji iskra svjetla, na nama je da ju otkrijemo i rasplamsamo.
Rad s ljudskim dušama istovremeno je najteže i najljepše polje rada. U vremenima suše važno je napojiti se na jedinom i pravom Izvoru i zahvaliti Gospodinu na svim plodovima koji na tim poljima niču.
Eto, toliko od mene – za sada. Želim vam lijepu, radosnu i blagoslovljenu srijedu i ne zaboravite: „Spasi dušu, spasio si sve!“.
Izabela