Dragi svi, došao i na mene red za ovu prekrasnu inicijativu „suradnička srijeda“ koju je pokrenulo naše pokrajinsko vijeće.
Zovem se Dunja i dolazim iz prekrasnog mjesta Ogulin (pozdravljam sve pogotovo svoju obitelj), imam muža Andriju i dvije malene djevojčice Martu i Margaretu.
Kao mladi srednjoškolac, tada vođena župnikom (a sada biskupom) Rogićem, rado sam se susretala s ostalim prijateljima u svim aktivnostima u župi te sam imala priliku čuti za don Bosca na temeljnoj formaciji animatora u 1. razredu srednje škole ni manje ni više nego od tadašnjih salezijanskih animatora vođenih salezijankom s. Majom koji su današnji salezijanci suradnici. To sad vrlo zanimljivo izgleda, ali put do suradnika je bio dosta dug te opet se susrećem sa salezijancima tek na drugoj godini faksa. Volim reći da me Marija Pomoćnica dovela na dvorište, Ocu i učitelju mladeži, koji danas živi u svojim salezijancima, Kćerima Marije Pomoćnice, suradnicima, mladima i svim ostalim granama i osobama koje žive tu karizmu. Na faksu djelujem u molitvenoj zajednici, animatorima, zajedno pripremamo dosta velikih stvari i naprosto se ne prestajem oduševljavati tom karizmom, te krajem faksa pokušavam shvaćati da „starim“ i da uskoro više neću spadati u tu kategoriju „mladih“ a jednostavno u sebi osjećam potrebu da budem uvijek dio ove „salezijanske priče“ i da uvijek želim raditi ako ne sa mladima, onda za njih. Tada i ne shvaćam da se zapravo tada u meni stvara poziv da salezijansku karizmu živim do kraja života. Uskoro se priključujem formaciji za salezijance suradnike i, iako nisam uvijek shvaćala kako će to biti, znala sam (a znam i sad) da nas je sam don Bosco osnovao i to mi je uvijek bila motivacija. Zajedno sa svojim suprugom, koji je također salezijanac suradnik dajem obećanja kao salezijanka suradnica 31.1.2018. godine. Danas, radim kao računovođa u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji, tako da polje rada s mladima ne moram posebno tražiti. Iako je dosta izazovno biti supruga, majka i pritom još raditi, don Bosco me tu uči strpljenju i kroz ovo vrijeme sam naučila da je najvažnije da najprije budem dobra salezijanka suradnica u svojoj kući, zatim na poslu, a onda u radu s mladima, koliko je to u mojoj mogućnosti. Ipak, to je poziv – poziv koji sam osjetila u svom srcu te me, koliko god sve to ponekad bilo teško i izazovno, čini radosnom i ispunjenom jer sa svakim novim danom znam da ovdje na zemlji svojim djelom uz Božju pomoć zajedno sa cijelom salezijanskom obitelji pomažem u ostvarenju don Boscovih snova.
Dunja N.