Hvaljen Isus i Marija,
moje ime je Antonija i odrasla sam u župi sv. Ivana Bosca u Podsusedu. Salezijansku duhovnost sam počela otkrivati tek kao krizmanica. Tada su u našoj župi salezijanci okupili nekolicinu nas i krenuli sa formacijom animatora. Premda nitko nije znao kakav put je ispred nas, nama je bilo važno da smo tamo i da se družimo. Malo pomalo sazrijevali smo i tako osnovali zbor mladih i krenuli sa ljetnim oratorijem za djecu. S godinama aktivnosti su se širile, upoznala sam mlade iz drugih salezijanskih zajednica, uključila se u pokret salezijanske mladeži. Molitveni susreti, ljetni oratorij, zbor mladih, zajednička ljetovanja i zimovanja, susreti mladih i mnoge druge aktivnosti su bile mjesto upoznavanja i življenja salezijanske duhovnosti. Rekla bih da je to bio predivan put odrastanja u životnoj i duhovnoj dimenziji gdje sam se na svakom koraku osjećala kao kod kuće. Svaki trenutak je bio ispunjen radošću, osjećajem pripadnosti i prihvaćenosti uz stalnu prisutnost salezijanske obitelji. Onda je stiglo razdoblje kada više i nisi tako mlad da se pronalaziš u animatorima a opet želiš i dalje ostati dio salezijanske duhovnosti i odisati radošću. Tada sam na poziv salezijanaca suradnika iz župe odlučila krenuti na formativne susrete. Postati članom udruženja, izreći svoj DA salezijanskoj duhovnosti bio je nekako logičan slijed događaja.
Danas sam radosna što salezijansku duhovnost mogu živjeti na svakom koraku, u vlastitoj obitelji, na radnome mjestu, među prijateljima i u svakodnevnim situacijama. Baš poput Don Bosca ljubiti i pomagati one koji su na marginama društva, koji su odbačeni od svojih obitelji, siromašni duhovno i materijalno. Na svom radnome mjestu kao odgojiteljica nebrojeno puta sam se našla u komunikaciji s djecom koja nisu imala samopouzdanja, koja su mislila da ne vrijede mnogo, koja su bila iz disfunkcionalnih obitelji ili nisu primala potrebnu roditeljsku ljubav. U tim situacijama uvijek bih se sjetila trenutka iz Don Boscova života kada je susreo Bartolomea Garellia. Kako mu je prišao s ljubavlju, jednostavnošću i na jedan potpuno jednostavan način pokazao mu da ga ljubi i da vjeruje u njega. Upravo tako sam dobila poticaj da pristupim i ja djeci s kojom se susrećem na radnome mjestu. Taj osjećaj ljubavi i vjere u mene kao osobu je ono što sam i sama osjetila odrastajući u salezijanskoj zajednici. U društvu jednom prilikom prišla mi je vrlo draga prijateljica rekavši da se nalazi u teškoj situaciji i da joj je potrebna pomoć. Kroz razgovor otvorila mi se i rekla kako je trudna, u obitelji se začelo drugo dijete. U tom trenutku na radnome mjestu je imala ugovor na određeno, a kroz mjesec dana trebalo bi se otvoriti nekoliko ugovora na neodređeno vrijeme i vjerovala je da bi i ona mogla dobiti taj ugovor. Bila je u strahu ako kaže da odlazi na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći neće imati priliku dobiti tako željno očekivani ugovor. Od svojih bližnjih nije imala odgovarajuću podršku, a majka ju je čak nagovarala na pobačaj jer ovaj ugovor joj je po njezinom mišljenju bio prilika koja se neće uskoro ponoviti. Ona je znala sve što ja mislim, ona je znala da ja ne podržavam pobačaj, ali ipak mi se obratila. Slušajući sve što mi ima reći u srcu sam osjetila da je žedna ljubavi. Bila je žedna upravo one ljubavi kakvom je Don Bosco ljubio napuštene dječake Torinskih ulica, upravo one ljubavi kakvom Krist ljubi svakoga od nas. Sjetila sam se Don Boscove misli: „Mlade ne samo da treba voljeti, oni trebaju osjetiti da su voljeni.“ . Nošena tom mišlju idućih dana uz duge razgovore donesena je odluka za život. Ona, moja divna prijateljica rekla je DA životu. Ne samo da je bio spašen jedan život, već je i prijateljica dobila ugovor na neodređeno upravo onda kada je mislila da neće, kada se otvorila životu. Danas, gledajući sjaj i osmijeh te djevojčice, uvijek imam osjećaj da vidim sjaj Kristova i Don Boscova osmijeha.
Nedugo zatim osjetila sam snažan Gospodinov poziv da se uključim u apostolat za život. Dugo sam propitkivala taj poziv u srcu, a onda sam odgovorila „Evo me“ i uključila sam se u inicijativu 40 dana za život. Otvorila sam svoje salezijansko srce najmanjima kojima je život u opasnosti, majkama koje su odbačene od svojih najbližih jer su se odlučile za život, obiteljima koje su u duhovnom i materijalnom siromaštvu, upravo onima koji su u velikoj potrebi. Sve ono što sam godinama upijala okružena salezijanskom obitelji sada sam mogla podijeliti s onima koji to nikada nisu osjetili. Upravo tako ostvarujem segment suradničkog apostolata kroz društveni aktivizam u borbi za vrijednost života i zaštitu od začeća do prirodne smrti. Darivajući sebe od Gospodina sam primila stostruko. Upravo na mjestu bdijenja za nerođene upoznala sam svoga supruga. Danas salezijanski odgoj i duhovnost nastojim živjeti i u vlastitoj obitelji. Velika je radost osjetiti kada naši maleni dječaci s veseljem žele ići kod salezijanaca i boraviti u oratoriju. Premda ne živimo na području salezijanske župe, nastojim sve što sam primila od salezijanske obitelji prenijeti gdje god bila. Dragi suradnici pozivam vas da se ne bojite i širite salezijansku duhovnosti i Radosnu vijest u svim porama društva. Neka vas sve prati Božji blagoslov i zagovor Don Bosca i Marije Pomoćnice.
„Hodajte noga po zemlji, a srcem stanujte u Nebu.“ (Don Bosco)
Antonija