Vrhovni Poglavar nas je novom Pobudnicom pozvao i dao nam jasno i konkretno zaduženje utemeljeno na Isusovim riječima – budite kvasac, sol i svjetlo. Poziv koji je star koliko je staro i kršćanstvo, a opet stalno nov i izazovan ovisno o vremenu u kojem živimo. Mi možemo reći da živimo u jako teškom i vrlo izazovnom vremenu kada se sustav vrijednosti potpuno poremetio, ali znamo da je svako vrijeme imalo svoje teškoće i izazove. Zato je ovaj poziv upućen svima i u svakom vremenu, a na nama je da pronalazimo način kako najbolje odgovoriti na ovaj poziv. Kao suradnici vjerujem da svatko pokušava dati odgovor svjedočanstvom svog života najprije u svojoj obitelji, zatim na svom radnom mjestu i u svakodnevnim situacijama i susretima s ljudima.
Ja sam Miranda. I moj sin mi je dao nimalo lagan zadatak da pokušam napisati kako ja živim ovaj poziv u svom životu. Kad se okrenem i pogledam svoj život do sada jasno vidim Božju prisutnost i Njegovo vodstvo u svim trenucima mog života. Rođena sam u jednom malom, predivnom selu Imotske krajine u katoličkoj obitelji u kojoj je vladao sklad, poštivanje, ljubav prema Bogu, ljudima, domovini. Te vrijednosti su utkane u moje biće i one su me oblikovale u ovakvu osobu kakva sam danas. No, u tom oblikovanju i sazrijevanju ogromnu ulogu su odigrali salezijanci. Vrijeme mladosti, vrijeme traženja odgovora na temeljna pitanja života, provela sam u mojoj župnoj zajednici. Salezijanci u nam bili na raspolaganju stalno. Kroz vjeronaučne susrete, molitvene zajednice, hodočašća, izlete, zajedničko slavljenje rođendana, novih godina… Njihovom prisutnošću imali smo stalno duhovno vodstvo i brigu za naš duhovni rast. Stvorila se zajednica mladih ljudi koji su postali nerazdvojni prijatelji. Sklopilo se nekoliko brakova. Jedni drugima smo kumovi i to prijateljstvo traje već 40-ak god. Veliki broj ljudi iz te zajednice prošao je prvu formaciju za salezijance suradnike i 1987. godine dali smo obećanja. Obećali smo da ćemo još jače živjeti naše zajedništvo kroz salezijansku karizmu i tako postali i potpora jedni drugima u trenucima kriza i poteškoća. Na Kmanu , zajedno sa salezijancima, bili smo prvi koji smo pokrenuli oratorij koji je znao brojiti i preko 200 djece na našem igralištu. Kroz kreativne, sportske, liturgijske, glazbene radionice, glumu, molitvu, maskenbale, radost i prisutnost trudili smo se biti „kvasac“ koji će pomoći tim mladim ljudima da pronađu sebe, da pronađu Krista, da postanu „dobri kršćani i pošteni građani“. A mi smo rasli zajedno s njima. I moram priznati da se plodovi rada vide. Jer naše djelo su nastavili raditi upravo ti mladi koji su stasali u oratoriju. Mnogi su od njih postali animatori, neki suradnici, a većina njih dobri kršćani koji žive svoje kršćanstvo u obiteljskom i profesionalnom životu.
Biti suradnik za mene je stil života. To nije jedna od obaveza, već su sve moje obaveze protkane suradništvom. Moj muž je suradnik i taj duh smo prenijeli i na našu djecu koji su svojom slobodnom odlukom i željom također postali suradnici. Divno je kad možemo to bogatstvo zajedničkog Duha dijeliti svakodnevno. Iskustva imamo. I kao Pokrajinska koordinatorica i na mjesnoj razini i kroz organiziranje ljeta za mlade, kao voditeljica župne kateheze, radionica za roditelje i djecu, pripremanje predstava s mladima, duhovne obnove, hodočašća… Nepresušan izvor tema i poticaja za rad danas. I sve su to bili trenuci kad sam pokušala biti „kvasac“ i „svjetlo“. Ja sam činila najbolje što sam znala, ali znam da bi sav moj trud bio uzaludan da nije bilo Božje milosti i Njegova vodstva. A plodovi? Vjerujem da polako klijaju i dozrijevaju.
I još jednu milost i blagoslov koji mi je Gospodin dao – moj poziv da budem vjeroučiteljica! Da sam sama birala što bi u životu voljela raditi, ne bih tako dobro izabrala. Jer izabrala sam pravni fakultet koji sam završila, ali nikad nisam zavoljela taj posao. I onda kao nagrada dolazi mogućnost da mogu završiti katehetski studij i predavati vjeronauk. Ono što sam već tako jako zavoljela kroz oratorij, rad s djecom, sada mogu to i profesionalno raditi. Baš me Bog voli! I krenula sam u tu avanturu koja nije bila laka.
Muž na ratištu, dijete od nekoliko mjeseci, polaganje ispita… A onda dolazak u školu gdje su nas čudno promatrali i nisu s oduševljenjem primili. Trebalo se izboriti za svoje „mjesto pod suncem“. Ali sve se to zaboravi onog trenutka kad te gledaju one znatiželjne dječje oči i kad im prenosiš Riječi od kojih se živi. I tako 30 godina rada s djecom i sijanja dobrih plodova, moleći Gospodina da ih obilato natopi svojom ljubavlju. Toliko lijepih trenutaka i radosti, ali naravno i toliko teških sudbina djece i roditelja. Kao razrednik sam znala s obiteljima proživljavati njihove osobne Kalvarije. I biti u tim trenucima potpora i utjeha. Dijeli sam s njima trenutke radosti, zaljubljenosti, ljutnje, ali i one teške, strašne za te mlade živote. Nitko me nije stručno pripremio za takve stvari, jedino mi je don Bosco koji se bezuvjetno davao za mlade bio putokaz i nadahnuće. Znam da sam davala sebe do kraja i da su djeca i roditelji osjećali tu brigu i želju da pomognem. A ja sam uvijek molila Boga da Mu budem oruđe preko kojega će On djelovati. I danas mogu reći da je činio čuda u mom životu i životima mnogih ljudi koje mi je stavio na put. I kad danas nakon puno godina sretnem učenike koji tako radosno trče u susret i s toliko ljubavi pričaju o tome kako im je bilo lijepo na satovima vjeronauka, i kad vidim te učenike koji su postali dobri ljudi i kršćani, jedino što mogu svaki put reći je: Gospodine hvala Ti!
Danas sam u jednoj specifičnoj životnoj situaciji. Bolest je naglo prekinula sve moje planove i želje. U jednom trenutku kao da je život stao. I nadvili su se na njega oblaci straha, nemoći, nesigurnosti. I nije lako! Ali uz svoju obitelj, uz salezijance koji su stalna duhovna potpora, uz suradnike, prijatelje, ljude koji mole za mene, uz toliko dobrote i ljubavi koja me okružuje ne mogu dozvoliti negativnim osjećajima da upravljaju mojim životom. Ne! Bog me cijeli moj život vodio za ruku i pokazivao mi put, znam da me i sada čvrsto drži za ruku i da mi kroz ovo stanje želi nešto reći. Zato se trudim, uz Njegovu pomoć, ostati pozitivna. Radim onoliko koliko mogu. Sad sam „logistika“ u nekim projektima suradnika. Uključila sam se u pripremi Došašća, za Korizmu, za Božić. Redovito pratim našu stranicu, čitam salezijansku literaturu, sudjelujem na formativnim susretima kad mogu, redovito se molim za salezijansku obitelj i trudim se ( iako mi često ne ide!!!) živjeti radosno i biti zahvalna za svaki novi dan koji mi je darovan.
A jesam li „kvasac“? Ne znam! Ali znam da mogu reći: „Sluga sam beskorisni…“, a Ti, Gospodine, učini da umiješane mrvice kvasca uzrastu i donesu obilat plod.
Miranda
Preeedivno svjedočanstvo🙏❤️