Zovem se Luka. Student sam 5. godine računarstva na FESB-u u Splitu, uskoro ako Bog da diplomirani inženjer računarstva. U struci već pomalo i radim i polako se uhodavam u „svijet odraslih“. Sa svoje 24 godine, najmlađi sam salezijanac suradnik na Kmanu, ali nadam se da tu titulu neću dugo zadržati jer ovakvoj jednoj zajednici potreban je novi val mladih ljudi koji će dati jednu dimenziju više ovom Bogom danom pokretu.
Rođen sam i cijeli život živim u Splitu. Na dosta dobrim kršćanskim temeljima mogu biti zahvalan svojoj obitelji, posebno majci i ocu, preko kojih sam prvi put došao u doticaj sa živim Kristom i osnovama naše vjere. Nakon nešto učestalijih selidbi u djetinjstvu, moje roditelje put je doveo trajno na kmanski brijeg taman prije nego sam trebao krenuti u novo bitno poglavlje svog života – osnovnu školu. Uvjeren sam da je to bila samo još jedna Božja intervencija koja je usmjerila moj život putevima don Bosca. Često se dogodi da te kao dijete, ekipa u razredu odvuče od Boga i puta koji su za tebe zamislili tvoji roditelji. Ovdje to nije bio slučaj. U jako dobrom okruženju kakav je moj razred bio, odlučio sam s nekoliko prijatelja pristupit ministrantima u našoj župi na Kmanu. Većinu tih momaka i danas vidim nedjeljom na Misi i uvijek mi bude drago što su i oni uspjeli proći kroz ranu mladost, a da nisu zaboravili ono najvažnije. Tako, malo pomalo, postao sam sve češće dijete kmanske župe i njenog punog dvorišta. Od četvrtog razreda krenuo sam na ljetni oratorij koji je bio za nas momke iz razreda najvažniji i najdraži događaj u godini, iščekivan od trenutka kada je završio do onog prvog susreta podjele po bojama. Već tada sam se divio animatorima i svemu što oni rade obećavajući sebi kako ću i ja jednog dana sigurno biti jedan od njih.
I tako je došla srednja škola i razne mladenačke kušnje. Ispunio sam obećanje koje sam sebi dao da ću postati animator čim to bude moguće. Međutim, nije bilo sve tako idilično u to vrijeme. Uvijek je bilo nekakvo vaganje…tribina ili duhovna obnova, ulica ili oratorij, poroci ili molitva. Živio sam malo na jednu stranu, malo na drugu. Nikad pritom nisam došao u krizu vjere niti u nekakve kušnje da potpuno napustim don Bosca i svoj vjerski život, ali da su me neke stvari sputavale da još više i predanije rastem uz salezijance, jesu. Unatoč svemu tome, bio sam animator 6 godina vodeći razne radionice, programe, susrete. Rastao je moj osobni odnos s Bogom i prijateljstvo s Boscom. Upoznao sam mnoge ljude od kojih su mi neki danas najbolji prijatelji i društvo u kojem se najbolje osjećam. Krize su prošle kako su i došle, a evo mene i dan danas na dobrom starom mjestu – kod Salezijanaca.
U to vrijeme potkraj srednje škole, u punom jeku mog poslanja kao animator, bliski ljudi prepoznali su još jedan talent koji posjedujem i kojeg je Bog udahnuo u mene, a sam ga nisam niti dovoljno dobro prepoznao, niti znao iskoristiti….dar za glazbu i pjevanje. Priključio sam se župnom bendu mladih VIS-u Gloria kao kahonist i pjevač. Sada sam već sedmu godinu član te vrhunske skupine ljudi s kojom slavim Boga na najljepši mogući način – pjesmom.
Na drugoj godini fakulteta odlučio sam se povući iz animatora. Neke nove snage mlade snage su dolazile i osjetio sam kako svoj salezijanski put trebam nastaviti na druge načine. Jedan prirodan i logični put za nekoga tko je cijelu mladost i djetinjstvo proveo kao dio oratorija je i pristup salezijancima suradnicima ukoliko je to ono što Bog od tebe želi. Molio sam se dosta po toj nakani i osjetio da je to zaista sljedeći korak koji trebam napraviti. Dva moja najbolja prijatelja i ja zajedno smo odlučili pristupiti formaciji i evo, od prošle godine, sva trojica smo novi članovi ove velike don Boscove obitelji. Nadam se da mogu toga dati i ponuditi i biti ono što su ovi župljani (od kojih su neki i danas u suradnicima sa mnom) bili meni kad sam bio klinjo – uzori i putokazi na neutabanom putu mladosti i nezrelosti.
Kako sam prošle godine bio dio stvaranja najjače glazbene suradnje u našoj provinciji iz koje je nastala pjesma „Gio“ posvećena don Boscu, za kraj htio bih samo citirati jedan dio refrena u kojem se obraćamo upravo našem zaštitniku jer smo svjesni da nas čekaju sve teža vremena u ovom raspadljivom i materijalnom svijetu u kojem će, nadam se, USS biti svijetlo koje će usmjeravat mlade živote Kristu…i zato „kada dođe vrijeme teže nek nas tvoja ljubav veže“.
Luka