Mi smo Branka i Renato Grgatović, supružnici 30 godina, a salezijanci suradnici čak i više. I ovo je naša priča…
„Mi da damo svoje svjedočanstvo, pa šta to mi imamo posebno posvjedočiti ostalima?“ Ovo su misli s kojima smo krenuli u ovu avanturu pisanja „naše suradničke srijede“. Trajalo je to promišljanje nekoliko dana, usudili bi se reći i tjedana, moljakanje djece da nam pomognu, traženje inspiracije na sve strane čitajući svjedočanstva ostalih suradnika. No, u moru svih tih misli i nedoumica zastali smo i rekli sami sebi da ne trebamo tražiti nešto „posebno“, odlaziti negdje toliko daleko, nego se jednostavno fokusirati na svoje svakodnevne živote i obitelj i tu vidjeti kolika je uloga don Bosca i salezijanaca tijekom naših života. A sada krećemo….
Kako to obično biva, valja krenuti od samih početaka. Oboje cijeli život pripadamo Župi Pomoćnice kršćana na Kmanu i upoznavanje s don Boscom, njegovim životom i salezijancima kod nas je bilo prirodno – jednostavno smo odrastali s njima. Uvijek smo to doživljavali uobičajenim, kao da to nije ništa posebno. Ali jest posebno, a to smo si dodatno potvrdili razmišljajući o ovome tekstu i o tome kako približiti don Boscovo uplitanje u naše živote.
Kao što smo naveli, oboje smo cijeli život u župi i znamo se od mladih dana, s raznih izleta i druženja sa salezijancima, ali ključan trenutak kada smo odlučili produbiti naše poznanstvo dogodio se upravo na proslavi blagdana Ivana Bosca, 31.1.1991. godine. Na toj smo se proslavi dogovorili za prvi dejt i sve ostalo je povijest koju vam donosimo u nastavku.
U ovoj smo se župi, naravno, i vjenčali te nastavili svoj život ni manje ni više nego pet metara zračne udaljenosti od župne kuće salezijanaca. Nije im bilo lako, salezijancima… Po prirodi smo vrlo glasni i temperamentni ljudi pa su imali dvije opcije: prihvatiti nas takvima i koristiti naše rado davane usluge ili izbjegavati svaki kontakt s nama. Drago nam je da su odabrali ovu prvu opciju.
Svoju smo djecu odgajali u duhu don Boscovih odgojnih metoda, iako oni uvijek kažu da su ih više odgojili salezijanci, nego mi, ali mi to ne možemo tek tako lako prihvatititi – to je bio zajednički posao, i nas i salezijanaca. Spominjemo djecu, pa ih valja ukratko i predstaviti. Imamo troje djece, Doroteu, rođenu 1995. godine i Marina i Luku, rođene 1997. godine. Od malih su nogu osjetili ljubav salezijanaca i don Boscovu prisutnost u župi i oratoriju. Bili su aktivni oratorijanci, a kasnije, kako je to obično bivalo kod kmanske djece, postaju i ostaju dugo godina aktivni animatori s brojnim projektima iza sebe. Možda jedan od najpoznatijih široj javnosti su zabavna videa za djecu Mićo i Fićo zahvaljujući kojima SVI znaju kako izgleda naša kuća i koliko često (ne)peglamo robu.
Razdoblja ljetnih oratorija na Kmanu posebno su povezana s našom obitelji. Već smo naveli da smo prvi susjedi salezijancima i oratoriju (dijeli nas samo ograda kraj plavog bočnog igrališta) i upravo se u tome očitovala naša važna uloga za vrijeme trajanja programa ljetnih oratorija.
„MAMAAAAAA, moš li izać na ogradu?!?“
„E, Marine, reci!“
„Daj molin te iz moje sobe iz zadnje ladice u drugoj kutijici s live strane izvadi kabel za spajanje laptopa i projektora i dodaj mi na ogradu…..“
„Može draaagi moj sine, nema problema, uopće me nisi prekinio u kuhanju ručka….. (smajlić koji miga)“
Osim ograde ono što je također obilježilo sve te godine za vrijeme trajanja programa ljetnih oratorija su zajednički ručkovi i spavanja kod Grgatovića. Svi su animatori znali da su im naša vrata uvijek otvorena ako ne stignu otići kući za vrijeme trajanja popodnevne pauze, da mogu doći nešto pojesti, malo se odmoriti ili bilo što drugo. Naravno, česta su bila i spavanja u Motelu Grgatović (kako smo zvali našu kuću za ljetnih mjeseci) jer su se neki dijelovi programa smišljali (a i snimali) do kasno u noć pa su animatori radije ostajali kod nas spavati nego ići kući na drugi kraj Splita kad jutarnji program počinje već u 8 sati.
Godina koja je na poseban način obilježila naš život i dodatno nam dokazala koliku ulogu don Bosco ima u našem životu svakako je 2016. godina kada naš sin Luka odlučuje ući u salezijansko sjemenište u Podsused. Sjećamo se tih mjeseci, vrijeme pisanja državne mature i prijavljivanje fakulteta; Marin je svoje obaveze odradio i napisao popis željenih fakulteta, a Luka… on nas je samo zaobilazio po kući, davao zagonetne i nejasne odgovore na naša vrlo konkretna pitanja pritom se smješkajući. Sjeli smo ga i ozbiljno upitali što planira s fakultetima. On je samo kroz osmijeh rekao: „Idem u salezijance.“
I za kći Doroteu je ta 2016. godina bila značajna jer je upoznala svoga sadašnjega muža Josipa. I ta je priča zaogrnuta don Boscovim plaštem jer su se Dorotea i Josip upoznali u Oratoriju na Kmanu te godine kada je Josipov brat, danas salezijanac don Tomislav Lukač (zapratite ga na TikToku), bio asistent na Kmanu.
I Marinova ljubavna priča veže se uz prostore oratorija i uz don Bosca. Njegova je sadašnja supruga Petra dugogodišnja animatorica. Bili su zanimljvi njihovi početci, naravno vezani uz ljetni oratorij; Marin je, kao stariji i iskusniji animator, Petri namjerno zadavao dodatne zadatke koje je baš ON trebao nadgledati, a sve samo da što više vremena provedu skupa. Danas je i Marin salezijanac suradnik, i na to smo posebno ponosni.
I evo sada kada malo izvrtimo sve ove priče i životne avanture možemo se vratiti na naše „brige“ s početka o tome što bismo mogli posvjedočiti ostalima o utjecaju don Bosca na naš život. I samo možemo zastati i zahvaliti njemu i svim njegovim salezijancima koji su kročili na Kman i obogatili naše živote. A povrh svega možemo i trebamo zahvaliti dragome Bogu na daru života, obitelji i zajedništva koje gajimo cijeloga svoga života.