BUDI FLASTER NEČIJOJ RANI!
BUDI FLASTER NEČIJOJ RANI!

BUDI FLASTER NEČIJOJ RANI!

Četvrtak je! Zove me Sanja, naša mjesna koordinatorica i moli me da napišem suradničku srijedu. Nema problema, odmah ću ja to, šaljem čim prije. Utorak je! Tek sam počela pisati suradničku srijedu��. Činilo se na prvu jako lako, ali i nije baš tako. Toliku količinu ljubavi i prihvaćanja treba staviti u jedan kratki tekst.
Za početak da se predstavim s par riječi. Zovem se Sandra i dolazim iz Zadra. Sandra je radosna supruga, ispunjena majka, svim srcem salezijanka. Moj salezijanski put traje od početka mojih srednjoškolskih dana. Dolazim iz obitelji koja je svaku nedjelju slavila Svetu Misu. To je bila obaveza mojoj starijoj sestri i meni, koje smo se nerijetko protivile odlasku na Misu jer je tamo uvijek isto i uvijek dosadno. Svi su pričali o Bogu, ali ja ga tamo nisam nikad vidjela. Znala sam župnika i po koju časnu sestru.
Prolazile su godine i od djevojčice došla sam do srednjoškolke . Veliki izazov mojoj mami koja je sama odgajala moju sestru i mene. U tom periodu u našu župu dolazi veliki prijatelj, veliki svećenik, prepun radosti i prihvaćanja; Don Ivan Šibalić. Okuplja grupu od nas 10ak i krećemo s početnom formacijom animatora i prvim oratorijima u župi. Tada sam se sastancima srijedom veselila više nego danas petku na poslu. Toliko me srce vuklo don Boscu da sam se učlanila i u zbor mladih ( Bog i svi tadašnji članovi znaju da je bolje bilo dok me nije bilo u
njemu), ali želja za blizinom salezijancima s neumornim duhom, bila je jača od svega. Istu tu godinu nastupamo na don Bosco fest-u. Ma samo mi je važno bilo da se Bog slavi i da se Bogu služi.
Cijelo srednjoškolsko i studentsko razdoblje rastem sa salezijancima. S radošću se prisjećam raznih događanja, putovanja, ljetovanja, kampiranja. Jedan od najutjecajnijih događaja u mom salezijanskom životu svakako je odlazak na Confronto. Tada mi je vjera postala iskrena radost i milost. Tada sam shvatila da je On taj koji je izabrao mene, kao i svakoga od nas. Pozvani smo, samo je pitanje u kojem trenutku našeg života ćemo se odazvati. Kad vratim film unazad, u to razdoblje vidim toliko nas radosnih i nasmijanih mladih prepunih blagoslova. Radosnih jer nam je srce pronašlo pravi put. Bogu hvala što mi je dao najboljeg oca i učitelja u vremenima kad mi je najviše trebao.
Ranu djevojke koja je odrasla bez oca, Bog liječi tako što mi daruje najboljeg supruga. Roditelji smo dvije djevojčice koje su prepune istraživačkog duha, čvrstih karaktera. U ovom izazovnom vremenu jedno mjesto gdje ih sigurno vidim su salezijanska dvorišta. Želim da
osjete bar dio ljubavi i prihvaćanja koje sam ja dobila kroz rast sa salezijancima.
Nakon određenih godina, očekivani put je bilo suradništvo. Obećanje sam dala 26.05.2019. godine. Naša zajednica salezijanaca suradnika je grupa ljudi različitih životnih dobi, različitih karaktera, ali zajedničkim pogledom u nebo. Kad god je netko od nas u kušnjama, teškim odlukama i životnim izazovima, osjetimo veliko zajedništvo i želju pomoći jedno drugom, vjerni don Boscovoj uputi da „ Slabe snage kad se ujedine postaju jake, i da jedan končić sam lako puca, a trostruko se uže ne kida lako“.
Dalmatinci smo i poprilično temperamentni pa nerijetko naši sastanci znaju proći s povišenim tonovima, ali upravo to me i raduje jer znam da nismo mlaki kršćani.
Od srca se nadam da ćemo svi zajedno kao suradnici, što u svojim župama, što van župe, tražiti i prepoznati ranjena srca mladih. Ja sam po prirodi znatiželjna i često me pratila ona: tebe nema di nema. I Bogu hvala da je tako. Na nezamislivim mjestima sam upoznala divnih
duša kojima je pomoć bila potrebna.
Budi hrabar! Budi salezijanac! Budi flaster nečijoj rani! Volite i ljubite druge, slavite i molite Boga. Jer „ ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas.. da idete i rod donosite i rod vaš da ostane.“

Bb svima
Sandra

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)