
Jasno mi je kako nije baš popularno započeti priču o sebi suradnici prepričavajući kako uopće nisam htjela službeno biti suradnica. Ipak, razmišljajući o nekim svojim odlukama počinjem misliti kako ima neki veći smisao u tim mojim NE koji su kada je bio pravi trenutak postali DA. Prisjećam se kako sam završavajući Opću gimnaziju, premda sam dvojila između dva izbora, bila sigurna kako ne želim raditi u školi. Upisala sam psihologiju i sve do 3. godine faksa sam birala izborne predmete koji nisu imali veze sa školom da bi se na 4. godini usmjerila na školsku psihologiju i sve vezano za nju. Istim smjerom sam nastavila do samoga kraja. Po završetku faksa u školi sam počela raditi i evo me još uvijek, nakon 17 godina, na istom radnom mjestu. I nije da ne volim to što radim i gdje radim. Naprotiv, još uvijek mi se događa da kao djeca ne mogu spavati večer uoči povratka u školske klupe i moram se suzdržavati da ne potrčim i ne izgrlim svoje učenike kada ih vidim. Dakle, ono jasno i iskreno NE postalo je jasno i iskreno DA. Tako nešto bi i sa suradničkim obećanjem…ali to možda ipak bolje ne pričati… U svakom slučaju, prije točno 15 godina pod ruku sa dvoje predragih ljudi, zbog kojih sam možda najviše na kraju i pristala (naime, bili su u poodmaklim godinama i trebao im je oslonac kako bi mogli stajati na nogama pred oltarom) dala sam obećanje. Taj čin nije u biti kod mene ništa promijenio, ja sam se suradnicom osjećala puuuno prije. Naime, kroz srednju školu, animatorstvo a onda i fakultet ostala sam nekako zalijepljena za salezijanski svijet otkako sam ga upoznala krajem osnovne škole. Poput dobitka na lotu bio mi je poziv da se pridružim skupini animatora. I onda je to bilo to! Sve dalje se samo slagalo na te temelje. Kada sam na faksu (koji vode salezijanci) skontala kako mogu slaviti i dalje iste blagdane bila sam oduševljena, to mi je mnogo značilo. Jasan je bio moj izbor, mene je oduševila salezijanska duhovnost i ona ja usmjerila cijeli moj život. Moram priznati da pravu pripadnost župi nisam uspjela izgraditi, ja sam se nekako opredijelila rano za don Bosca i Mariju Pomoćnicu. Oni su bili i ostali moj numero uno! I premda se u ovom konkretnom trenutku života ne osjećam pravom osobom za svjedočanstvo jer sam puno više usmjerena na obiteljske obveze i malo doprinosim svojoj zajednici salezijanaca suradnika, u srcu se ništa nije promijenilo. Danas kao supruga Igora i kao majka Dominika, Marte i Marije svakodnevno dijelim s njima sve ono što sam ja primila kroz sve ove godine. A primila sam zaista mnogo pa zato sada mogu mnogo i dati. Mnogi su znakovi Božje prisutnosti u mom životu, dovoljno mi je samo zastati malo u tišini sama sa sobom da ih postanem svjesna. Zato volim korizmu! Zato volim tišinu! U njoj otkrijem mnogo toga o sebi i slagalicama u mom životu. Kada je buka oko mene, i ja sam bučna i nemam strpljenja čekati Božji odgovor i vjerovati da će on doći. Tek u miru i tišini se to događa, čovjek zaista povjeruje a onda i čuje Božji odgovor. Upravo tako sam to i doživjela. Zaista povjerovati nije lako. Ne događa se automatski. Pa čak i kada si jednom to doživio, ne znači da sada znaš kako to ide i biti će uvijek tako. Vjerovati treba uvijek iznova! A u tome se treba vježbati! Kao i u sebedarju, koje je jedna od ljepših stvari koje sam naučila kroz ove godine druženja sa salezijancima a osobito posljednjih godina kroz ulogu majke i supruge. Odgovoriti „evo me“ na onih „mama“ 165 puta dnevno zvuči naporno, ponekad i jest, ali je istovremeno i najljepši put koji nam se nudi i kojim možemo krenuti kako bismo makar malo postali sličniji onome koji je za nas puno više dao.
Ivana S.