Ja sam Jelena Bralić, u braku 6.god, mama dvije kćeri u iščekivanju treće bebe, po radim kao nastavnica matematike i informatike u osnovnoj školi. Dolazim iz Splita a dobila zadatak napisat nešto o sebi za suradničku srijedu. Ni sama ne znam kako me Nikola uspio nagovorit na pisanje ovog teksta jer sam puuuuno bolja s brojevima. Ili možda ipak znam kako – na prevaru, hahahha.
Moj muž Ivan ( također suradnik) ima svoju misiju “dežuranja” u šanku oratorija jednom mjesečno. Taj dan kada je on u oratoriju je postao dan za naše razgovore , kave s prijateljima u oratoriju koje ne vidimo nedjeljom poslije mise dok naše dvije kćeri (Emanuela (5.god) i Petra(3.god)) za to vrijeme prelistaju sve slikovnice koje postoje na policama. I baš tu jednu srijedu dok je Ivan bio dežuran u oratoriju, nas dvoje u iščekivanju slijedećeg poznatog lica u oratoriju, Nikola me pitao za ovaj zadatak.
Na prvi pogled nije izgledao toliko težak pa sam pristala. Sada, dok ovo tipkam razmišljam kako sam ovo trebala prepustiti svom suprugu da on to natipka ali tada vjerojatno ne bi bilo toliko smjeha kod djece i zabavnog odlaska na spavanje s tatom dok mama opet nešto tipka za “školu”.
Kako sam postala salezijanac suradnik? Ja mogu sa sigurnošću reći da je za to zaslužna moja obitelj, a ponajviše mama. U obitelji nas je petero djece i cijeli odgoj koji smo dobivali kod kuće bio je temeljen na don Boscovom principu. Roditelji su nas uvijek nas je s blagošću upozoravali na pogreške, usmjeravali na pravi put, a mama je cijelu obitelj pozivala na zajedničku molitvu i svojim primjerom nas učila kako biti majka u pravom smislu te riječi. Otac je s druge strane svoj odgoj i priču iskorištavao za poduke tako da kad se danas skupimo svi (a zasad obitelj sa petero djece, dva zeta, dvoje unučadi i tendencijom širenja broji 11 članova) šalimo da ne mora svaka priča ili šala biti lekcija.
Svjesna dobrog svega što sam dobila od svoje obitelji nastojim to prenijeti na svoju malu obitelj.
Ali zašto baš salezijanac suradnik??
Pa cijeli život sam na Kmanu, nekako je slijed događanja bio vjerski vrtić-osnovna škola-župni vjeronauk-sudjelovanje u zboru kroz osnovnu školu. I onda u srednjoj školi postajem aktivnija u udruzi “Isus je put, istina i život” koja je bila aktivna u školi koju sam pohađala. Nakon završetka srednje škole, moja ekipa iz srednje škole je otišla u Zagreb na fakultet. Ja sam upisala Prirodoslovno matematički fakultet u Splitu i tako se ponovno vratila svom Kmanu.
Ovaj put kao suradnica u držanju repeticija iz matematike u oratoriju. Tada sam možda prvi put osjetila moć svog poziva kao nastavnice i same činjenice kako je lijepo pomoći djeci i vidjeti njihov osmjeh, popričati s njima i dati im koji savjet koji nije nužno vezan za gradivo koje im je nejasno već samo poslušati probleme koje imaju u obitelji ili u razredu. Savjeti koje sam im davala uglavnom su bile rečenice mojih roditelja koje su meni i braći i sestrama govorili a i oni su ih sami “krali” od don Bosca.
Pred sam kraj diplomskog studija sam se zaručila za svog supruga. On nije iz Salezijanske župe, za don Bosca i oratorij je prvi put čuo dok smo mi bili u vezi. Prvi put je pravi živi oratorij doživio kad sam ga dovela na večeri za roditelje u sklopu ljetnog oratorija, do tada je samo slušao o svemu tome. Brat i sestra su mi bili animatori, rođaci i teta sudjeluju u oratoriju i trebalo im je ljudi i kolača da zeleni pobjede. 😊 Nas dvoje smo došli, ja podržati “svoje” a on vidjeti o čemu ja to toliko pričam i što me to oduševljava da se ne želim odselit dalje od 10min voženje autom od Kmana i da baš tu želim odgajat svoju djecu. Ubrzo je shvatio, svidjelo se i njemu , i to toliko da smo ostali živjeti na Kmanu nakon vjenčanja. Ubrzo nakon vjenčanja smo dobili Emanuelu.
Naša mala obitelj je postajala brojnija a ja sam osjećala da bi se trebala opet angažirati po pitanju aktivnosti u župi a isto mišljenje je imao i Ivan, on je isto želio biti dio svega toga. Nisam dugo morala čekati odgovor gdje da se priključimo, poziv je došao doslovce s oltara za vrijeme župnih obavijesti. Kretale su pripreme za salezijance suradnike. Zvučalo je primamljivo, ali kako ću ja to sve stići. Imam kući malo dijete, puno radno vrijeme u školi, kući ponekad i koji sat repeticija. Muž nema fiksno radno vrijeme pa ima dana kad je odsutan više sati u danu nego prisutan, svašta nešto. I tada vam opet uskače mama – ovaj put kao baka servis. Ona se nudi da će čuvati Emanuelu kad god treba a da se mi uključimo u salezijance suradnike bez grižnje savjesti što joj unuku ostavljamo na čuvanje i za naše “razonode” a ne samo slučajeve kad nemamo izbora.
I eto tako sam, uz puno Božje providnosti, postala salezijanac suradnik i zahvaljujem dragom Bogu na obitelji i zajedništvu koje imamo te se nadam da će i naša djeca jednog dana prepoznati i primijeniti metode don Boscovog odgoja i djelovanja u svojim životima.