Djeca se igraju, suprug odmara, a ja se zatvorila u spavaću sobu u nadi da ću dobiti malo mira i tišine i napisati tebi, dragi čitatelju, moj
salezijanski put. Pa vidjet ćemo jesam li uspjela u tome. Nastojat ću biti kratka, da ti pažnja previše ne odluta. Zabrinutost hoće li sve na vrijeme biti gotovo može se rezati nožem. Ma naravno da hoće, jer kad kažem da ću nešto napraviti, onda i napravim, nema mjesta strahu i panici. Nije lako, osobito nakon toliko zanimljivih tekstova, napisati nešto što će privući baš tvoju pažnju.
Pa započnimo redom. Ja sam Laura i dolazim iz Zadra. Da upitaš nekog od mojih bližnjih kakva sam, vjerujem da bi ti većina rekla da sam
ozbiljna, odgovorna, organizirana i onako „sve po špagi“. Ima tu nešto i istine. Moj suprug kaže da sam vrijedna supruga, a moja djeca da sam
dobra, pametna i pomalo stroga mama. Rekla bih da su u pravu i nadodala još, ljubavlju ispunjena, jer to mi moja obitelj pruža.
No, kako sam postala salezijanka suradnica? Ispričat ću ti jednu priču iz djetinjstva. Sjećaš se Krašove „Ledene čokolade“? Pitaš se kakve veze
ona ima s don Boscom i mojim salezijanskim putem? E, pa sve je započelo upravo s tom čokoladom. Bile su to ratne devedesete. Živjela
sam s roditeljima, bratom i babom. Nisam imala svoju sobu pa sam spavala s njom. Iskreno, nisam se bunila jer sam se bojala biti sama.
Svaku večer kada bi otišle spavati, baba iz ormara vadi „Ledenu“, daje mi jednu kockicu i započinje još jedna u nizu toplih priča o don Boscu.
Don Boscovi snovi, igra s dječacima… Sve su to priče koje mi je moja baba pričala. Možeš sad već pretpostaviti tko je zaslužan za to što sam
danas suradnica. Ona i dalje, u 88. godini, kroz molitvu živi svoje suradništvo. Priča, vjeruj mi ni danas ne nedostaje, jer koliko ih ona zna,
ne znamo mi svi suradnici zajedno. Pitanje je bih li danas bila ovdje i pisala o svom salezijanskom putu da nije bilo nje koja mi je od ranih dana utkala u srce radost don Boscove ljubavi prema mladima. Odrasla sam u obitelji gdje se slavila svaka nedjeljnja Sveta misa i vjera je bila
prožeta u svim segmentima našeg svakodnevnog života. Kako su godine prolazile, rat završio, a ja odrastala, sve više sam započela sudjelovati u životu Župe. Uživala sam odlaziti na radionice, pjevanje, sudjelovati na božičnoj priredbi, ukrašavati crkvu u vrijeme Došašća… Moje srce je
uvijek išlo za Isusom i našom nebeskom Majkom. Negdje na početku studija, u Župu dolazi don Ivan Šibalić koji oko sebe okuplja mlade. Iako
nikad nisam završila formaciju animatora to me nije omelo u radu s djecom na subotnjim oratorijima. 2009. godine u našoj Župi Gospe Loretske održan je nacionalni susret salezijanske mladeži. Taj susret je ostavio veliki trag u mom srcu. Radost kojom je on ispunio moje srce bila je ogromna. Osjećala sam da ću jednog dana kad više ne budem „mlada“ nekako, negdje nastaviti djelovati kroz don Boscov nauk. Nije se to dogodilo tako brzo, ali Bog je znao kada je pravo vrijeme za to.
Obećanje sam dala 26. 5. 2019. godine. Danas, četiri godine kasnije, evo me u ulozi tajnice našeg mjesnog središta. Izazova ne nedostaje, ali vjera ne posustaje i gura me naprijed, tamo gdje je radost, jer zlo bježi od radosnih ljudi.
Dragi moj čitatelju, završit ću jednom don Boscovom mišlju: „Budi hrabar u svojoj vjeri i u svom uvjerenju… Loši se trebaju plašiti dobrih, a ne da dobri drhte pred lošima.“
Božji blagoslov
Laura
Predivno je čuti kako je tvoj put prema salezijanskoj zajednici započeo s toplim pričama tvoje bake o don Boscu i kako se njegova ljubav prema odgajanju mladih razvijala kroz tvoj život.
Tvoja predanost radu s mladima, vjera i ljubav u Boga koju je don Bosco širio su zaista inspirativne i potvrđuje misao Sv. Pavla “Sve mogu u onome koji me jača”!