Ljudi koji se smiju!
Ljudi koji se smiju!

Ljudi koji se smiju!

Hvaljen Isus i Marija. Zovem se Vjeko Katić, živim u župi svetoga Ivana Bosca u Podsusedu, salezijanac suradnik, suprug Martine i tata Vite, Brune, Franke, Karla i Roka. Ovo je moja suradnička priča (za sad).

Ne dolazim iz vjerničke obitelji i nisam kršten kao mali. Kršten sam u 5. razredu na nagovor bake. Ako bi me pitali kao dijete kako ja doživljavam Crkvu i crkvu pokraj koje svaki dan prolazim pješke na putu do škole, odgovor bi znao ponoviti i danas: ‘To je neka drugačija, visoka građevina u koju ulaze LJUDI KOJI SE NE SMIJU (uvijek su ozbiljni).’ I tako sam ja kršten, dobio prvu pričest, čak i krizman, ali ništa to meni nije bilo previše jasno. Išao sam na misu redovno nedjeljom iz navike.

Preokret se desio kada je 2003. godine don Pejo Orkić u župi pokrenuo animatore. Sjećam se svog prvog dječjeg ljeta kao animatora, 2004. godine; još i danas u ormaru čuvam majicu VESEO + DOBAR – ZAO = SVET. Dalje se sve počelo slagati samo od sebe. CONFRONTO 2004., do kojeg smo jedva stigli salezijanskim kombijem, jer je kombi prvo postrugnuo ogradu na autocesti, a onda nekoliko sati kasnije nadomak cilja završio u polju kukuruza 😊. Ali kada nešto tako trnovito krene to mora uspjeti. Plod tog Confronta je Pokret salezijanske mladeži u Hrvatskoj. Na izvoru salezijanske duhovnosti upoznao sam Salezijance, ostale grane Salezijanske obitelji, važnost „il cortile salesiano – salezijanskog dvorišta“. Ali ono što je na mene ostavilo najdublji trag sigurno će vas začuditi, to su bile Kćeri Marije Pomoćnice, ČASNE SESTRE KOJE SE SMIJU 😊. Ta radost njihovog poziva, za mene je bila čudo.

Nastavio sam dalje odrastati kao animator u našoj župi, u tom predivnom okruženju gdje ti kao animator odgajajući mlade odgajaš samog sebe. Postao sam animator instruktor. Upoznao sam puno mladih iz svih salezijanskih središta naše provincije te tako upoznao i svoju suprugu Martinu iz župe Duha Svetoga na Jarunu.

Jedna od predivnih stvari je što se u našoj župi nalazi salezijanska zajednica za odgoj zvanja te možemo upoznati kandidate koji su tamo na početku svog odgojnog puta. Sjećam se kako sam jednog ljetnog dana, vraćajući se sa fakulteta kući, u vrtu susreo jednog prijatelja kandidata. Sjeli smo i dugo razgovarali i zaključili: „Daj zamisli da jednog dana ti postaneš svećenik salezijanac, a ja se oženim i dobijem djecu. Kako je to daleko. Koliko još ima do toga.“ 18 godina kasnije taj kandidat, don Branko Bendra, krstio je malog Roka, naše peto dijete.

Nakon animatorstva, logičan korak su bili Salezijanci suradnici. Moram priznati, biti salezijanac suradnik za mene je puno izazovnije nego biti animator, jer kao suradnik uvijek si na dvije strane: vlastita obitelj i Salezijanska obitelj. U Podsusedu su suradnici aktivni na organizacijama hodočašća, pomoći nabave materijala za oratorij, prevođenje i puno drugih lijepih stvari.

Nisam osoba koja može javno debatirati i braniti svoju vjeru, ali sa križevima u životu pokušavam se nositi na drugačiji način, tako da se ljudi zapitaju koji je uzrok moje radosti. Bude prekrasnih trenutaka kada na tradicionalnom hodočašću župe u Mariju Bistricu (uvijek 2. subota u srpnju), koje vode suradnici, krenem pješice s Vitom, najstarijim sinom koji je u kolicima, a do Marije Bistrice ja sam taj koji najmanje gura njegova kolica.

U budućnosti, kao salezijanac suradnik želio bih i dalje pomagati mladima i svojoj djeci da preko don Bosca i Marije Pomoćnice dođu do Isusa, da budu radosni, da se smiju i da nogama hodaju po zemlji, a srcem stanuju u nebu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)