Sretan je onaj čovjek koji je okružen sretnim ljudima.
Sretan je čovjek onaj koji ostvaruje svoje snove i koji ih dijeli sa svojim bližnjima.
Okosnica ovogodišnje salezijanske Pobudnice su don Boscovi snovi. Njegova snoviđenja. Njihovo simboličko značenje, njihove poruke oblikovali su i sve don Boscove nasljedovatelje. San o kojem pišem označio je i usmjerio uvelike moj životni put i u njemu je prepoznatljivo nadahnuće don Boscovom karizmom. Don Bosco je bio sretan čovjek, ponajviše zbog toga što je bio okružen sretnom djecom. I njihovim snovima. Dječji su snovi tako veliki i čisti, no vrlo često nedostižni u životnoj stvarnosti opterećenoj bezumnim i hladnokrvnim natjecanjem za stjecanje nametnutih vrijednosti svijeta. Čisti snovi tada ostaju u lijepom sjećanju, zaboravljeni u nostalgičnoj neispunjenosti.
Postoje snovi koji ustraju u nama i kada smo spremni staviti svoj život u Gospodinove ruke, kada mu se u potpunosti predamo, svim srcem, tada prepoznajemo Njegov put ostvarenja, poput don Boscovog puta kroz ružičnjak. Snovi se pronađu, povežu i ostvaruju, u neraskidivoj i neobjašnjivoj snazi vjere, nade i ljubavi. Prepoznatljivi su jer blistaju trajnom Svjetlošću. Ona je radosna, topla, postojana, ponekad tiha, a katkad i glasna; ustrajna među onima koji je prepoznaju. I moguća je samo ako izujemo cipele zemaljske navezanosti i oholosti te obujemo cipele mrtvljenja. Don Boscovo snoviđenje je postalo simbolom puta kojeg sam započela na neobjašnjiv način, zajedno sa šačicom osoba brižnog srca i njime smjelo kročimo jer nas trnje izazova, prepreka i kušnji ne može omesti kada nas stalno prati Božja Milost koja se prepoznaje u malim i velikim čudesima. Svjedoci smo da je kročenje putem Istine označeno mnogobrojnim odricanjima i požrtvovnošću. Istovremeno, na tom putu nas prate savjeti Nebeske Majke i beskonačna Ljubav Onoga koji čini sve u svima.
Don Boscov put kroz ružičnjak se može stoga, u malom dijelu prepoznati i na putu koji vodi iz Zadra i Hrvatske te ide prema Benin City-u i Nigeriji. Zajednički je to put nekolicine ljudi. Prvi donator ga je nazvao Putom Istine, a naziv škole ga je pretvorio u Put Svjetla.
Vratimo se snu i snovima. Prvi san se rodio davno, još dok sam kao djevojčica promatrala svijet kroz knjige koje sam živjela, a bilo su pisane na mnogim jezicima, zaštićena u skromnom i čestitom domu. U odrastanju me pratilo Svjetlo don Boscove karizme. Kroz život su me, kao kćer, suprugu, majku i baku, stalno pratile i prate riječi: „odgoj je stvar srca“. Srce i dalje stavljam na prvo mjesto, jer razumijem i živim značenje tih riječi u obitelji i u sretnom zvanju učitelja, nastavnika, profesora, odgajatelja. A san je strpljivo čekao pravi trenutak koji je došao neočekivano jer to je način na koji dolaze svi pravi trenutci. Drugi san o školi u kojoj se odgaja srcem, strogo i nježno, rodio se na nekim drugim geografskim širinama. Istovjetnost cilja dvaju snova: odgajanje srcem i to brižnim srcem. Tako se salezijanska duhovnost susrela sa afričkom kršćanskom duhovnošću.
Knjige o don Boscovom djetinjstvu, igrama, radu i pomaganju, o njegovim snoviđenjima, o odrastanju i borbama za život mnogih dječaka za vrijeme velikih društvenih previranja i njihova neprocjenjiva vrijednost, prepoznale su potrebe i dale dio rješenja oko odgoja djece koja su napuštena, zanemarena, obespravljena i zaboravljena desetljećima. Ta djeca danas žive u, kako ga ja nazivam, „malenom dijelu boljeg svijeta“ gdje bolji svijet predstavlja svijet u kojem živimo zajedno onako kako bi to trebalo: u međusobnom povjerenju, poštivanju, pomaganju, podržavanju, u izgradnji drugih i samih sebe kao boljih ljudi. Događa se to tamo negdje daleko gdje rijetko koji stranac ode, osim ako ga nekakva prilika za basnoslovnim bogatstvom povezanim s naftnim izvorištima ne privuče. Još jedna u nizu priča paradoksalne i okrutne stvarnosti Nigerije, zemlje ogromnih prirodnih resursa, izvorom velikih zarada multinacionalnih kompanija i korumpiranih lokalnih velmoža kojima nije stalo ni do ljudi, a ponajmanje do djece. Sraz ogromnih materijalnih profita na jednoj strani i stotina milijuna ljudi koji tonu u sve dublje siromaštvo, na drugoj strani. Između njih se nalaze djeca. Naša djeca. Neizvjesne budućnosti u nestabilnom društvu zapuštenih škola. Djeca koja imaju svoje velike snove poput sve djece na svijetu. Najveći među njima je taj da mogu završiti obrazovanje i prepoznati se u zanimanju koje će im omogućiti život dostojan čovjeka.
Tako je san o školi koji je opisan u projektu Caring Hearts zagrlio snove učenika te, nakon tri godine od početka ostvarivanja, broji više od 740 snova. Škola nosi znakovito ime: Akademija Živog Svjetla ili Living Light Academy. San o školi je postao Škola Svjetlosti.
Projekt naziva Caring Hearts Project ili Projekt Brižna Srca je osmislio, napisao i pokrenuo nigerijski novinar, pisac, inženjer i ravnatelj škole – Innocent Omozokpia. Karizmatična osoba koja uz vođenje školskog centra, upravlja građevinskim radovima, od samog početka. Dolazi u školu prije početka nastave i odlazi kasno navečer, nakon što je i posljednji učenik i djelatnik napustio školu. Za vrijeme održavanja nastave je odgajatelj, učitelj, savjetnik, pedagog, psiholog, programer i još mnogo toga. Trojedini projekt čija je okosnica upravo škola ima za cilj pomoći nezbrinutima i obespravljenima, od djece do mladih ljudi, omogućiti im kvalitetno školovanje, opismenjavanje, osposobljavanje za razna zanimanja, uz istovremeno jačanje moralnih kršćanskih vrijednosti među djecom i mladima kako bi oni mogli jednoga vjernoga dana ili „one faithful day“ (kako se to tamo kaže) svjedočiti isto, u boljoj budućnosti. Projekt predviđa izgradnju sirotišta, doma za starije osobe i kapelicu, zamišljene kao samostalnu održivu zajednicu u kojoj bi se međusobno surađivalo i pomagalo što je odlika mnogih afričkih kultura koja je odavno poznata u riječi „UBUNTU“ ili ‘ ja postojim jer ti postojiš“ što ja doživljavam kao „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“.
Projekt Brižna Srca je otvorio put suradnje i podrške između skromne hrvatske udruge HUBS i uprave škole LLA. Povezao je dvije kršćanske zajednice i dva grada koja slove za najstarije gradove u svojim zemljama. Nove poveznice se otkrivaju kroz razvoj i otvaranje Puta. Do sada je dvanaestoro djece koja žive u teškim životnim uvjetima dobilo u Hrvatskoj svoje sponzore. Podrška u izgradnji škole je neophodna i stiže onako kako se uspijeva na našim prostorima gdje zavjesa straha i tjeskobe udaljuju srca od istine i svjetla. Tada se sve čini sivo, varljivo i beznačajno. Ali svijet nije onakav kakvog ga se želi prikazati. Ne postoji samo trnje koje nas lako može odvratiti od pravoga puta jer želimo živjeti lakše i ugodnije. Ono za čim težim i težimo je put na kojem vidimo latice Mira i pupoljke Molitve, a ona neprestano rađa Darove koje međusobno dijelimo.
U svjetlosti naših sretnih Snova, u izgradnji Božjeg Kraljevstva ovdje na zemlji.
Nije nimalo lako, ali je fantastično!