Nakon blagdana sv. Marije Dominike Mazzarello, suutemeljiteljice Kćeri Marije Pomoćnice, i na početku devetnice Mariji Pomoćnici, nije moglo drukčije nego da kocka padne na kćer Marije Pomoćnice da napiše nešto o svojem pozivu i životu. Hvala salezijancima suradnicima za ovu hvalevrijednu inicijativu koja povezuje našu Salezijansku obitelj.
Moje je ime s. Maja Dolenec, u većini krugova poznata kao Smaja i jedna sam od 11 000 sestara Kćeri Marije Pomoćnice u svijetu i tek deset u Hrvatskoj. Rođena sam i odrasla u Zagrebu, na Trešnjevci, u župi sv. Marka Križevčanina gdje su naše sestre vodile vjeronauk. Pod vodstvom župnika Franje Juraka ta je župa bila izuzetno živa i iznjedrila je puno angažiranih laika. Za župnikom nisu nimalo zaostajale ni sestre. One su osmišljavale, organizirale i vodile razne aktivnosti za djecu tako da nam je župa već od malih nogu postajala drugi dom. Nikada se nije govorilo: Idem u crkvu, nego smo uvijek govorili: Idem k Marku. I stvarno smo osjećali da smo velika obitelj i da dolaskom u župu dolaziš zapravo p(P)rijatelju.
Bilo je normalno angažirati se u župi pa sam u tom okruženju pomalo ulazila u svijet djece i mladih. Sestre su mi davale odgovornost za mlađe i pripremale me za animatorstvo, što ja, naravno, tada uopće nisam razumjela. Pa ipak, maštajući o budućnosti, vidjela sam sebe kao „tetu u vrtiću” jer sam se među djecom i mladima osjećala kao „svoj na svome” i u neku sam ruku uvijek bila kolovođa.
„Čovjek snuje, a Bog određuje”, pa je tako Bog meni premjestio fokus s lokalne, ograničene stvarnosti na širine Božjega Kraljevstva i nepregledno polje rada zacrtano don Boscu u snu u devetoj godini i povjereno Mariji Mazzarello u viziji na Borgoalto. Ne mogu reći da sam doživjela neku sudbonosnu spoznaju da je redovnički poziv moj put. Više mi je Bog jednostavnim, svakodnevnim događanjima pomalo objavljivao i davao razumjeti gdje me želi. Željela sam raditi s djecom, a poslanje Kćeri Marije Pomoćnice odgoj je djece i mladih; voljela sam društvo, a redovnički život živi se u zajednici i zajedništvu; uvijek sam bila vedra i otvorena osoba, a sastavni dio karizme Kćeri Marije Pomoćnice upravo je radost. Tako sam odlučila da vrijedi pokušati. I nakon pokušaja, evo me još uvijek ovdje: već 36 godina. Volim reći da brojim godine s don Boscom (iako ih on ima 100 više) jer sam prve redovničke zavjete položila, simbolično, na 100. obljetnicu njegove smrti, 5. kolovoza 1988. godine.
Gospodin mi je pripremio na tom putu uistinu nebrojene milosti i prekrasna iskustva: od susreta i života s divnim sestrama, aktivnosti s djecom i mladima u oratorijima, školama, kampovima, duhovnim vježbama, raznim duhovnim i rekreativnim susretima, srednjoškolskom i studentskim domovima, formacije animatora, susreta s obiteljima, stalnih ili povremenih susreta sa suradnicima našeg djela i poslanja, do iskustva obitelji i suradnje s braćom salezijancima u pastoralu te kao povjerenica za Salezijance suradnike u Hrvatskoj i Regiji Središnje Europe – Istok.
Volim svoj poziv, volim ljude, volim djecu i mlade, a svaki dan iznova učim i nastojim voljeti iznad svega Krista kojemu sam se bezuvjetno darovala po uzoru na Mariju, našu majku i pomoćnicu. Svašta me zanima i svačime se volim baviti, no prioritet uvijek ostaju osobe, djeca i mladi. Vjerujem da je to jedino što može ispuniti nas FMA. Naš život nije više naš, nego je Bogu darovan za mlade; da im pomognemo otkrivati ljepotu prijateljstva s Bogom i života po evanđeoskim vrijednostima; da zajedno s njima, kao što kažu naša Pravila, „hodimo putem svetosti.”