Dragi prijatelji don Boscove karizme,
scena koju ću vam ispričati dogodila se prije samo četiri sata.
Nedavno sam stigao u Lubumbashi (Demokratska Republika Kongo). Već desetak dana posjećujem vrlo značajne salezijanske prisutnosti, kao što su prognanici i izbjeglice u Palabeku (Uganda) koji danas žive u mnogo humanijim uvjetima nego kad su ovdje stigli, hvala Bogu. Iz Ugande sam otišao u Demokratsku Republiku Kongo, u izmučenu regiju Goma koja se bori s teškom situacijom.
Tamošnje salezijanske prisutnosti pune su života. Rekao sam nekoliko puta da je moje srce bilo „dirnuto“ (touché), to jest ganuto gledajući dobro koje se čini, vidjevši snagu Božje prisutnosti i u najvećem siromaštvu. Ipak, srce mi je bilo dirnuto boli i tugom kada sam susreo neke od 32 000 ljudi (uglavnom starijih, žena i djece) koji su primljeni na području salezijanske prisutnosti Don Bosco-Gangi. O ovome ću vam pisati sljedeći put, jer to moram neko vrijeme zadržati u srcu.
Sada samo želim spomenuti prekrasan prizor kojem sam svjedočio na letu kojim smo stigli u Lubumbashi.
Bio je to nekomercijalni let zrakoplovom srednje veličine. Nisam poznavao kapetana leta, ali lokalni salezijanci jesu. Kad sam ga pozdravio u avionu, rekao mi je da je prošao stručnu obuku u našoj školi ovdje u Gomi. Rekao mi je da su to bile godine koje su mu promijenile život, a zatim je dodao još nešto, obraćajući se meni i svima nama: „A evo i onog koji nam je bio ‘otac’.“
U afričkoj kulturi, kada za nekoga kažete da je „otac“, dajete najveći mogući kompliment. Nerijetko, međutim, taj otac nije biološki otac sinu ili kćeri, već onaj koji se za njih stvarno brinuo, podržavao ih i pratio.
Kapetan je bio čovjek od oko 45 godina, a na letu ga je pratio sin, sada već mladi pilot. Na koga je kapetan mislio? Mislio je na našeg brata salezijanca, ne svećenika nego posvećenog laika, kako je don Bosco zamislio salezijance.
Ovaj salezijanac, brat Onorato, španjolski misionar, misionari u regiji Goma više od 40 godina. Učinio je sve da ova stručna škola i štošta drugo bude moguće, naravno, zajedno s drugim salezijancima. Upoznao je kapetana i neke njegove prijatelje dok su bili izgubljena djeca u susjedstvu (među stotinama i stotinama djece). U stvari, kapetan mi je rekao da su četvorica njegovih kolega, koji su tih godina bili praktički na ulici, uspjeli izučiti mehaniku u don Boscovoj kući, a danas su inženjeri i brinu se za mehaničko i tehničko održavanje malih zrakoplova u njihovoj tvrtki.
Kad sam čuo kapetana, bivšeg salezijanskog učenika, kako kaže da je Onorato bio njegov otac, otac svih njih, bio sam duboko dirnut i odmah sam pomislio na don Bosca, kojeg su njegovi dječaci smatrali svojim ocem.
U pismima don Rue i monsinjora Cagliera, don Bosca uvijek nazivaju „tata“. Navečer 7. prosinca 1887., kad se don Boscovo zdravlje pogoršalo, don Rua je telegrafirao monsinjoru Caglieru: „Tata je u alarmantnom stanju.“ Jedna stara pjesma kaže: „Živio don Bosco, naš otac!“
Pomislio sam kako je istina da je odgoj stvar srca. To je samo potvrdilo moje uvjerenje da je naša prisutnost među dječacima, djevojkama i mladima za nas gotovo „sakrament“ po kojemu i mi dolazimo do Boga. Zato sam posljednjih godina s takvom strašću i uvjerenjem govorio svojoj subraći salezijancima i salezijanskoj obitelji o salezijanskom „sakramentu prisutnosti“.
Znam da u salezijanskom svijetu, u našoj obitelji diljem svijeta, među našom braćom i sestrama ima mnogo „očeva“ i mnogo „majki“ koji svojom prisutnošću i svojom ljubavlju, te svojim znanjem o odgoju, dopiru do srca mladih koji su danas u velikoj potrebi. Doista, rekao bih da im je sve više i više potrebna ova prisutnost koja može promijeniti život na bolje.
Pozdrav iz Afrike i blagoslov Gospodnji svima vama, prijateljima salezijanske karizme.
Bog vas blagoslovio.
Kardinal Ángel