IZMEĐU DIVLJENJA I BOLI- poruka Vrhovnog poglavara za srpanj i kolovoz
IZMEĐU DIVLJENJA I BOLI- poruka Vrhovnog poglavara za srpanj i kolovoz

IZMEĐU DIVLJENJA I BOLI- poruka Vrhovnog poglavara za srpanj i kolovoz

Danas vas posljednji put pozdravljam s ove stranice Salezijanskog biltena. Od 16. kolovoza, na dan kada se spominjemo don Boscova rođenja (16. kolovoza 1815.), prestaje moja služba vrhovnog poglavara Salezijanaca Don Bosca.

Uvijek postoji razlog za zahvaljivanje, uvijek. Hvala vam! Hvala, prije svega Bogu, Družbi i Salezijanskoj obitelji, tolikim dragim ljudima i tolikim prijateljima don Boscove karizme, među kojima su i mnogi dobročinitelji.

I ovom prilikom želim da moj pozdrav prenese nešto što sam nedavno doživio. Otuda i naslov ovog pozdrava: „Između divljenja i boli!“ Podijelit ću s vama radost koja je ispunila moje srce u Demokratskoj Republici Kongo, u regiji Goma, danas ranjenoj neprestanim ratom, te radost i svjedočanstvo koje sam doživio jučer.

Prije tri tjedna posjetio sam izbjeglički kamp Palabek u Ugandi. Srećom, zahvaljujući salezijanskom radu i drugoj pomoći ovih godina, to je prestao biti kamp za sudanske izbjeglice i postao je mjesto gdje su se deseci tisuća ljudi naselili i pronašli novi život. Prošao sam kroz Ruandu i stigao do granice s Kongom u regiji Goma. To je prekrasna zemlja, prekrasna i bogata prirodom – što je i razlog zašto se toliko žudi za njom da i oružje „govori“. Nažalost, zbog oružanih sukoba, u toj regiji ima više od milijun prognanika koji su morali napustiti svoje domove i svoju zemlju. Mi salezijanci također smo morali napustiti našu prisutnost u Shasha koji je bio vojno okupiran.

Ovaj milijun raseljenih ljudi stigao je u grad Goma. U jednom od njegovih susjedstava, Gangi, postoji salezijanska prisutnost pod imenom „Don Bosco“. Moja je radost bila ogromna kada sam vidio dobro koje se tamo radi. Stotine dječaka i djevojčica tamo ima svoj dom. Nekoliko desetaka tinejdžera maknuto je s ulice i žive u Don Boscovoj kući. Upravo tamo je dom za osamdeset i dvije bebe – čak i novorođenčadi – i male djece koja su ostala bez roditelja ili su „napuštena“ jer odrasli zbog rata nemaju mogućnosti brinuti za vlastitu djecu.

Tamo, u tom drugom Valdoccu, jednom od brojnih Valdocca u svijetu, zajednica triju časnih sestara iz Salvadora, zajedno s grupom žena, brine o tim bebama i mališanima. Sve ih podupire Salezijanska kuća uz pomoć koja dolazi, zahvaljujući velikodušnosti dobročinitelja i Providnosti. Kad sam ih posjetio, sestre su sve dotjerale, čak i bebe koje su spavale u svojim krevetićima. Kako ne osjećati da su nam srca puna radosti pred ovom stvarnošću dobrote, unatoč boli koju uzrokuju napuštenost i rat!

Ali srce mi je bilo potreseno kada sam sreo nekoliko stotina ljudi koji su me došli pozdraviti tijekom mog posjeta. Oni su dio 32.000 raseljenih ljudi koji su zbog bombi napustili svoje domove i zemlju i došli potražiti utočište. Pronašli su ga na igralištima i imanju kuće Don Bosco u Gangiju. Nemaju ništa. Žive na površini od nekoliko četvornih metara ispod cerada ili tkanine. Ovo je njihova stvarnost. Svaki dan zajedno tražimo način da pronađemo hranu. Ali, znate li što me se najviše dojmilo? Kad sam bio s ovim ljudima, koji su uglavnom stariji ili majke s djecom (većina muškaraca nije mogla doći zbog oružanih sukoba), oni nisu izgubili ni dostojanstvo, ni radost, ni osmijeh. Bio sam zadivljen čak i dok je moje srce tugovalo pred tolikom patnjom i siromaštvom, iako mi činimo svoj dio u ime Gospodina.

Još jednu veliku radost osjetio sam jučer kad sam čuo jedno životno svjedočanstvo koje me potaknulo na razmišljanje o adolescentima i mladima u našim mjestima, te o djeci brojnih roditelja koji možda čitaju moje poruke i osjećaju da su im djeca nemotivirana, da im je život dosadio i da nemaju strasti ni za što. Među uzvanicima ovih dana u Sacro Cuore, Salezijanskom generalatu u Rimu, posjetila nas je izvanredna pijanistica koja je proputovala svijetom održavajući koncerte i bila dio velikih filharmonijskih orkestara. Ona je bivša salezijanska učenica koja je u jednom salezijancu, danas pokojnom, vidjela veliku referentnu točku i uzor. Željela nam je ponuditi koncert u atriju Bazilike Srca Isusova u čast Mariji Pomoćnici, koju jako voli, u znak zahvalnosti za njezin dosadašnji život.

Dijelim ovo jer nam je naša draga prijateljica, koja je bila u pratnji svoje kćeri, priredila prekrasan koncert, izuzetno kvalitetan – a ima 81 godinu! I u toj dobi, kad možda neki od naših starijih u obitelji kažu da im se više ne da planirati ili raditi bilo što što uključuje napor, naša draga prijateljica, koja svakodnevno vježba klavir, pomicala je ruke prekrasnom agilnošću i bila uronjena u ljepotu glazbe i u svoju izvedbu. Vrijeme je za nju stalo u tom času. Dobra glazba, velikodušan osmijeh na kraju njenog nastupa i nekoliko orhideja Djevici Pomoćnici kršćana bilo je sve što smo trebali tog prekrasnog jutra. Moje salezijansko srce nije moglo a da ne pomisli na te dječake, djevojke i mlade koji možda nisu imali ili više nemaju ništa što bi ih motiviralo u životu. Ona, naša prijateljica koncertna pijanistica, u 81. godini života živi vrlo spokojno i, kako mi je rekla, nastavlja prikazivati dar koji joj je Bog dao i svakim danom nalazi sve više razloga za to.

Još jedna životna lekcija i još jedno svjedočanstvo koje srce ne ostavlja ravnodušnim.

Hvala vam, prijatelji moji. Hvala vam od srca za sve dobro što zajedno činimo. Koliko god malo bilo, pomaže da naš svijet postane malo ljudskiji i ljepši. Neka vas dobri Gospodin blagoslovi.

kardinal Ángel

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)