NADA KOJA NASITI

„Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti.“
(Mt 15,32)

Isus gleda mnoštvo. Ljude koji su došli k Njemu, ostavili sve, slušali, tražili utjehu. Gladni su – ne samo kruha, nego i smisla, sigurnosti, nade.
I On ih vidi.
Ne prolazi dalje, ne traži da sami riješe svoj problem, ne predbacuje im što nisu ponijeli dovoljno.
Jednostavno kaže: „Žao mi je naroda.“
To je početak svakog čuda – kad Bog pogleda i suosjeća.

Koliko puta i ja hodam za Njim, a osjećam prazninu?
Koliko puta se trudim biti vjeran, ali mi se čini da ne dobivam dovoljno snage?
Koliko puta me iscrpe dani, ljudi, brige, a imam dojam da nemam što dati?
U takvim trenucima lako povjerujem da Bog možda i vidi, ali da nema vremena, da ima „veće brige“.
Ali evanđelje mi danas kaže suprotno – On vidi, zna i sažaljuje se.
On ne gleda s visoka, nego s ljubavlju.

Isus ne stvara čudo iz praznine.
Pita učenike: „Koliko kruhova imate?“
Sedam kruhova i malo ribe.
Premalo.
Ali u Njegovim rukama i malo postaje dovoljno.
I ne samo dovoljno – nego preobilno.
Preteklo je.

Koliko puta mislim da je ono što imam premalo – moja vjera, moje vrijeme, moja snaga?
Koliko puta kažem: „Nemam dovoljno da pomognem, da oprostim, da izdržim.“
A Isus kaže: „Daj mi to malo.“
Daj mi ono što imaš – i ja ću to umnožiti.
Možda nije mnogo, ali u mojim rukama to postaje blagoslov.

Došašće me poziva na pogled nade: Bog ne traži savršenstvo, nego raspoloživost.
On ne čeka da postanem jači; dolazi sada, u moju slabost, u moju prazninu, i čini je izvorom milosti.
Čudo se događa kada prestanem gledati u ono čega nema i prinesem ono malo što imam.

Možda je moj “kruh” danas pet minuta strpljenja, trenutak tišine, riječi ohrabrenja nekome tko je obeshrabren.
Možda je to moj umorni „da“, koji izgovaram bez velikih osjećaja, ali s povjerenjem.

Isus ne traži puno. Traži mene – onakvog kakav jesam.
I to malo koje mu donesem, On pretvara u obilje.