Salezijansko misijsko djelo proširilo se mnogo više, nego je to za svoga života mislio Don Bosco, te danas salezijansku prisutnost možemo pronaći u gotovo svakom dijelu svijeta. No neke je prisutnosti Don Bosco vidio u snovima. Tri godine prije smrti, sanjao je san, u kojem je vidio mnoge zemlje u koje su salezijanci došli. Uočio je jedan grad koji je bio u blizini planine, koja je gledala u more, koji nije prepoznao. Pisac koji je zapisao ovaj san tvrdio je da je Don Bosco bio već star i da je pogriješio navodeći ime grada kao Meaco, jer je mislio da se radilo Macaou. No Don Bosco nije ništa krivo rekao. Macao je grad koji nije ni blizu visokoj planini koja gleda u more te će se kasnije ispostaviti da je u tom snu vidio Japan. U tom vremenu, Japan je privlačio pozornost Europe i Crkve, te je pomalo uključivan u knjige o povijesti kršćanstva. Kirishitanci su bili kršćani koji su živjeli u Japanu od 16.stoljeća, a primili su u tom vremenu vjeru od portugalskih misionara. Prijevod te riječi doslovno znači „skriveni kršćani“, što pokazuje kakav su tretman imali u Japanu. Don Bosco je 1848.godine pisao knjigu Povijest Crkve, u koju je uključio upravo Kirishitance i Japan. Opisao je progone koje su doživljavali zbog svoje vjere. Kad su 1862.godine svetima proglašeno 26 Japanaca, Don Bosco je napisao njihovu kratku biografiju. Vrlo se često u toj biografiji pojavljuje riječ Meaco, koje je značilo Miyako, grad u kojem su se okupljali kršćani. Stoga ime grada koje je vidio u snu nije bilo pogrešno. Don Bosco je za života sanjao prisutnost svojih sinova na japanskom tlu. Ostvarenje tog njegovog sna pričekat će do vremena Vincenza Cimattija.
Vincenzo Cimatti je rođen u Faenzi, u Italiji, 15.srpnja 1879. godine, kao najmlađi od sedmero djece u obitelji. Roditelji su uspjeli odgojiti zaista posebnu djecu: njegova sestra s. Maria Raffaella je beatificirana, brat Louis, salezijanac brat pomoćnik i misionar, umro je na glasu svetosti u Latinskoj Americi, a Vincenzo je proglašen časnim slugom Božjim. Kad je imao samo 3 godine, umro mu je otac. Majka ga je odvela u župnu crkvu, kako bi slušao Don Bosca koji je tamo propovijedao. „Vincenzo, pogledaj, to je Don Bosco!“. Vincenzo se tog trenutka sjećao cijeli život, radosnog lica koje je Don Bosco imao dok je propovijedao. S devet godina, došao je u salezijansku školu gdje je ubrzo prepoznat kao briljantan učenik s nevjerojatnim glazbenim darom. Imao je savršen sluh, predivan glas, koji je dirnuo sve slušatelje, toliko, da su za njega govorili da se preobražava u anđela kad pjeva.
Kad je imao 17 godina, odlučio je da želi biti salezijanac, pa je poslan u Torinu, kako bi započeo svoje studije. Njegov odgojitelj bio je sam sv. Versiglia, kasnije misionar i mučenik u Kini. Već u vrijeme studija Vincenzo je bio na glasu kao „najbolji salezijanski kandidat u novicijatu, savršen u apsolutno svemu.“ Diplomirao je skladanje na glazbenoj akademiji, ali i agronomiju, te filozofiju i pedagogiju. S 24 godine za svećenika ga je zaredio monsinjor Cagliero, te je ubrzo postavljen za odgojitelja i profesora mladim salezijancima, kojega su ga jako voljeli. Uz ulogu profesora i odgojitelja, bio je i ravnatelj oratorija, ravnatelj zajednice, poznat pod nadimkom „Maestro“.
Unatoč uspješnosti u svemu što je radio, njegova najveća želja je bila biti misionar, pa je konstantno tražio od Vrhovnog poglavara: „Pošaljite me gdje su najsiromašniji, najproblematičniji, potpuno napušteni, u najtežu misiju. Ne želim živjeti nimalo lagodno, pošaljite me gdje sam potreban.“ Želja mu je ispunjena kad je imao 46 godina, kad ga je don Rinaldi poslao kao voditelja prve grupe salezijanaca koji su došli u Japan, ostvarujući tako davni Don Boscov san.
U Japanu se zadržao 40 godina i tamo je osvojio srca mnogih. Njegov život u Japanu, živi je primjer kako se inkulturirati u stranoj zemlji kao misionar. Putovao je kao i svaki Japanac, živio u njihovim kućama, jeo njihovu hranu, naučio jezik, razumio njihove običaje i ono što vole. Bio je slika Don Bosca, blag, uključen u život mladih i potpuno njima posvećen, zainteresiran za izdavaštvo i glazbu. Prvi je preveo životopis Dominika Savia na japanski. Išao je ljudima, siromašnim, malenima, bolesnima, napuštenima, gdje god je njegova prisutnost bila potrebna. Osim nevjerojatne posvećenosti pastoralu, mnogo je vremena proveo pišući o agronomiji i pedagogiji. Poput Don Bosca pisao je pisma, a sačuvano ih je 6138. Toliko je bio voljen, da je zaradio nadimak „Japanski Don Bosco“. Bio je slika i prilika Don Bosca, čije je vrline savršeno utjelovio. „Kad je on govorio, zidovi su se smijali,“ kažu svjedoci njegova vremena. „Što je potrebno kako bi don Cimatti odredio nekoga kao lošega?“, pitali su ga. „Don Bosco to nikad za nikoga nije rekao,“ spremno bi odgovarao.
Uz sve ostalo, nije zanemario ni svoju veliku ljubav i talent, glazbu. Održao je preko 2000 koncerata u Japanu, Mandžuriji, Sjevernoj i Južnoj Koreji. Skladao je oko 950 skladbi, o čega 18 misa. Među ostalim skladao je prvu lirsku operu na japanskom jeziku „Hosokawa Grazia“ i 48 opereta. Njegov talent za skladanje i glazbu došao je do izražaja kad je pozvan da za 2600. obljetnicu nastanka japanskog carstva, sklada sonatu koja se prenosila na radiju u cijelom Japanu. Vodeće japanske novine su, nakon prve izvedbe na radiju, proglasile tu skladbu više japanskom, nego mnoge druge japanske pjesme.
Bio je ravnatelj prve salezijanske zajednice u Miyazakiju, da bi za tri godine postao provincijal. Mnogo je putovao kako bi ohrabrio salezijance koji su živjeli udaljeni jedni o drugih, ali i kako bi prepoznao gdje je potreba otvoriti prisutnost za napuštene i siromašne. Kad je 1935.godine misija u Miyazakiju proglašena apostolskom prefekturom, Vinzenzo je proglašen prefektom, s titulom monsinjora. Odmah je poslao pismo u Torino: „Zašto me želite zatrpati titulama? Pustite me da radim u miru i bez tereta. Zamislite kako bi bilo Don Boscu da je morao nositi breme različitih titula.“
Nakon teških ratnih godina Drugog svjetskog rata, za vrijeme kojih je ostao u Japanu, osnovao je „Grad mladih“ u Tokyju, kuću koja je primila 260 siročadi i pružila im osnovno, te srednjoškolsko ili tehničko obrazovanje. Ostao je aktivan kao profesor do duboke starosti, smatrajući to svojom najljepšom ulogom, odgojitelja mladih.. Uz još jednog salezijanca, don Antonia Cavolija, suosnivač je jedne redovničke ženske grane Salezijanske obitelji, sestara Milosrdne Ljubavi od Miyazake koje su osnovane 1937.godine.
Umro je u Japanu, 6.listopada 1965.godine, a pokopan s najvišim počastima japanskih građanskih vlasti. „Želim umrijeti u Japanu, kako bih bio pokopan i kao bi moje kosti postale dio japanskog tla“, govorio je za života. Njegovo tijelo, ekshumirano 1977.godine, pronađeno je potpuno netaknuto i neraspadnuto. Danas ono leži u kripti u Chofu. Časnim slugom Božjim proglasio ga je papa Ivan Pavao II 1991.godine.
„Treba učiniti sve što je u našoj moći… i još malo više“, često je govorio. Bilo nam ovo jednostavno geslo uvijek poticaj, da se potpuno dajemo u sve što nam je povjereno u našem životu. Časni sluga Božji Vincenzo Cimatti, moli za nas!