“A sila ga je Gospodnja nukala da liječi
“A sila ga je Gospodnja nukala da liječi

“A sila ga je Gospodnja nukala da liječi

Čitanje Evanđelja po Luki

Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.
I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«
Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«
Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!« I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.
A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«

RAZMATRANJE

Kada zapravo naš život postaje svet? Nastupa li ta svetost kada prestanemo griješiti, ili možda kada počnemo činiti čuda? Ne, prava svetost započinje u onom trenutku kada riječi Svetog Pisma prestanu biti samo otisnute na stranicama Biblije i počnu biti utisnute u svaki kutak našeg postojanja, prožimajući dubine naših srca toliko snažno da se briše granica između našeg života i evanđelja. U tom trenutku život pojedinca može se čitati kao živo evanđelje, manifestirano čak i u najzahtjevnijim i najmračnijim trenucima.

Među onima koji su to zaista postigli ističe se Artemid Zatti, salezijanski brat pomoćnik. On je bio prvi među braćom pomoćnicima koji je stekao titulu blaženika, a nije bio mučenik, te je kasnije proglašen i svecem. Artemidovo ime bilo je sinonim za iznimno milosrđe i predanost prema bolesnicima. Ova predanost proistekla je iz njegovog osobnog iskustva ozdravljenja, nakon čega je svoj život posvetio služenju unutar salezijanske zajednice, pružajući neumornu skrb i ljubav onima u potrebi.

I evo, pred našim očima, scena iz evanđelja: ljudi donose na nosiljkama čovjeka obuzetog paralizom. Možemo li u ovoj slici prepoznati odraz našeg Artemida, obavijenog potrebom za pomoći, obavijenog bolešću? Lako možemo i zamisliti kako ovaj paralizirani čovjek dijeli zabrinute riječi s Artemidom Zattijem, premošćujući tisućljetni jaz: “Čini mi se, predragi roditelji, da bih vas uznemirio kad bih pisao o svom zdravlju. Koliko god rekao da mi ide na bolje, znam da će vam biti žao zbog onoga što slijedi, kada vam, naime, kažem da me kašalj ne napušta.” 

No, to nije bio kraj njegovih riječi, jer on nastavlja, otkrivajući dubinu svoje svetosti: “Stoga, što sam sada u Viedmi i što kašljem, Božja je volja. Neka je njemu na slavu, i neka me oblikuje njegova božanska zamisao, za dobro moje duše, jer mi tako daje priliku da činim pokoru za svoje grijehe…”

Jednako tako, ne možemo zanemariti činjenicu da nije bilo dovoljan samo jedan pomoćnik da se paralizirani spusti k Isusu. Ova istina ponovno odražava kako je evanđelje bilo utkano u samu srž našeg sveca Artemida. Bez obzira na veličinu njegovih obveza, nikada nije dopustio da osjećaj zajedništva izblijedi u pozadini. Redovito ga se moglo vidjeti kako se predaje zajedničkoj molitvi, te je bio primjer u dosljednom ispunjavanju zajedničkih zadataka i obaveza.

Koliko sam ja prisutan u svojoj zajednici, obitelji, ili koristim svoja zaduženja ili apostolski rad da bih si osigurao slobodno vrijeme, i na taj način ugrožavajući njegovanje zajedništva?

U trenutku dubokog unutarnjeg promišljanja, Artemid, ispunjen skromnošću i vjerom, daje obećanje Mariji Pomoćnici. To nije bilo samo obećanje – to je bio zavjet srca, iskrena molitva koja je odzvanjala njegovom dušom. S obećanjem da će, ako mu se zdravlje vrati, svaki dah i korak posvetiti služenju drugima, Artemid se predao u Božje ruke.

I tada kao u najdirljivijim pričama, onaj koji je bio paraliziran, obasjan Božjom milošću, ne samo da ustaje nositi svoju postelju, već se vraća u svijet obnovljen i preobražen. Postaje simbol nade, simbol ljubavi koja se daje nesebično. Postaje jedan od onih pomagača na zemlji koji spuštaju paralizirane, pružajući im ruku podrške i utjehe.  U svakom svom djelovanju, u svakoj brizi za fizičko i duhovno zdravlje drugih, Artemid postaje odraz Božje ljubavi na zemlji. Njegova želja da svakog čovjeka približi Isusu Kristu nije samo zadatak; to je postala misija njegova života: Da mihi animas cetera tolle (Daj mi duše sve drugo uzmi).

Gdje si ti? U kojoj si fazi? Bolesnik, onaj što spušta bolesnika ili pak osoba koja po strani gleda kako se ova situacija odvija i ne sudjeluje nikako?

Više o ovome svecu možete pročitati na Svetac imigrant

3 Comments

  1. Jana

    Što je volja Božja?
    Bog želi da budemo dobra i sretna njegova djeca. Ako slušamo i u djelo provodimo Rječ Božju onda vršimo volju našeg Nebeskog Oca. Po meni nije dovoljno samo moliti, važno je al Bog hoće naše čisto srce i dobra djela. Vidjeti brata u nevolji , pomoći svakom čovjeku koji treba našu pomoć.
    Tu smo još jako daleko od dobre djece Božje. Ovo djelim vlastito iskustvo.

  2. Svećenik je izvrsno postavio pitanje u razmatranju, na samom kraju: “Gdje si ti? U kojoj si fazi? Bolesnik, onaj što spušta bolesnika ili pak osoba koja po strani gleda kako se ova situacija odvija i ne sudjeluje nikako?”
    Često se nalazimo u sve tri situacije – i kao bolesnici i kao oni kojima drugi pomažu, ali i kao nijemi, radije bih uporabio izraz, nemoćni promatrači.
    Sveti Artemid Zatti, kao da je poslušao riječi sv. Benedikta “Ora et labora” (Moli i radi), te je i u, po sebe, nezdravu stanju pomagao drugima, prepoznajući Isusa u siročadi, bolesnima, siromašnima, posljednjima, prema kojima se odnosio kao prema svojoj obitelji.
    S obzirom da nas sve češće muče i naši zdravstveni problemi, treba pronaći sredinu i ravnotežu između pomaganja drugima i sebi. Predajem se pomoći drugima, razmišljajući na način – ako se kaže da onaj koji pjeva dvostruko moli, pretpostavljam da i onaj koji radi dobro potrebitima iz Isusova stada – dvostruko pomaže svome zdravlju.
    Koje ljepote i milosti vidjeti nekog bolesnog i napuštenog s osmijehom na licu dok im se u očima nazire Isusov pogled.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)