U veljači 1848. grof Roberto d’ Azeglio, osobni prijatelj Carla Alberta i kraljevski senator počastio je don Boskov Oratorij svojim posjetom. Svetac ga je pratio u razgledavanju kuće.
Grof Roberto je izrazio veliko zadovoljstvo, ali s jednim izuzetkom: Moljenje Krunice je čisti gubitak vremena.
– Ostavite, reče, recitiranje one starudije od 50 Zdravomarija koje se stalno nižu…
– Dobro! odgovori Don Bosko. Ja neizmjerno cijenim ovu pobožnu vježbu i mogu Vam reći – na njoj je utemeljena moja ustanova. Spreman sam odreći se tolikih drugih vrijednih stvari, ali krunice nikada! Zatim s njemu osobitom odvažnošću i smjelošću doda:
– Kad bi bilo nužno, bio bih voljan odreći se Vašeg dragocjenog prijateljstva, ali nikada moljenja svete Krunice.
U poticanju mladića na gorljivo moljenje svete Krunice don Bosko bi ohrabren i u snoviđenjima. Navodimo jedno. Sanjao ga je u noći pred Veliku Gospu godine 1862. Bio sam s dječacima u Castelnuovo d`Asti kod brata. Dok su se svi zabavljali, pristupi k meni Neznanac i pozove me nek pođem s njim. Dođosmo na livadu pokraj dvorišta. Tamo mi pokaza zmiju, dugu 7-8 metara kako leži u travi. Prestraših se. Htjedoh pobjeći.
– Ne, ne, kaže mi Neznanac. Dođi bliže i pogledaj!
– Kako ću se približiti? odgovorih. Mogla bi me ugristi?
– Ne boj se! Neće ti nauditi. Dođi sa mnom!
– Nisam toliko lud i izlagati se tolikoj opasnosti.
– Dobro, kaže Neznanac, kad nećeš, ostani tamo.
Zatim se udalji, donese uže i reče:
– Uzmi uže za jedan kraj i čvrsto ga drži. Ja ću ga primiti za drugi pa ćemo ga napeti iznad zmije.
– A onda?
– Onda ćemo je tući s njim po leđima.
– Ma nemoj, čovječe! Samo ćemo je razdražiti. Skočit će na nas i na komadiće nas rastrgati.
– Ne, ne, pusti me izvesti što sam nakanio!
– Dobro, dobro! Ja se ne prihvaćam takvih vratolomija koje me mogu stajati života.
Htio sam pobjeći, ali onaj bijaše ustrajan uvjeravajući me kako mi se neće ništa dogoditi i zmija mi neće nauditi. Molio me nek ostanem i poslušam ga. Zatim Neznanac ode na drugu stranu nemani, digne svoj kraj užeta i udari njime po zmiji. Zmija skoči hoteći izvući glavu i pregristi uže, no bijaše prekasno. Nije se mogla više ni maknuti. Tada mi Neznanac dovikne:
– Drži čvrsto uže! Čvrsto drži i ne puštaj ga iz ruku! Otrča do obližnje kruške, sveže svoj kraj, a zatim dotrči k meni, uze konop i sveza ga za željeznu rešetku na prozoru kuće. Zmija se savijala, previjala, udarala mahnito glavom i repom po zemlji, komadići mesa letjeti su na sve strane. Nije prestala udarati dok nije uginula. Ostao je samo goli kostur.Kad se zmija smirila, Neznanac odveže uže, smota ga u klupko pa mi reče:
– Pazi! Baci uže u kutiju, zatvori, i začas je ponovno otvori.
Oko mene se okupljahu dječaci. Pogledasmo u kutiju. Čudesno! Uže je bilo složeno tako da smo pročitali riječi: AVE MARIA!
– Kako je to moguće, rekoh. Ti si bacio unutra smotano klupko, a sada je tako složeno.
– Eto, reče on, zmija je sotona, a uže Ave Maria, ili točnije: KRUNICA. To je skup Zdravo Marija pomoću kojih možemo svladati, pobijediti i uništiti sve sotonske sile.
Ovim riječima zaključio je don Bosko, prvi dio sna.
Drugi dio je još zanimljiviji i tajanstveniji. Kasno je već, odgodit ćemo pripovijedanje do sutra navečer.Međutim, zapamtimo što je moj pratitelj rekao o Zdravo Mariji i Krunici. Molimo ju pobožno i sabrano pa ćemo svladati sve poteškoće.