Margareta Occhiena rođena je 1. travnja 1788. u maloj pokrajini zvanoj Capriglio d’Asti. Bila je šesto dijete Melkiora Occhieni i Dominice Bossone. Istog je dana krštena i dobiva ime Margareta. Unatoč tužnim vremenima, kad Napoleon Bonaparte razara gradove i sela, Margareta je imala sretno djetinjstvo. Nikada nije išla u školu, ali prve riječi koje je naučila od mame bile su Zdravo Marijo. Margareta, mlada djevojka, željela je ostati uz svoje roditelje i pomagati im u starosti, ali ju je otac Melkior odgovorio od tog nauma. U prošnju joj je došao mladi udovac Franjo Bosco, 27 godina, rodom iz Becchija. Ona prihvaća te sklapaju sakrament braka 6. lipnja 1812. u župnoj crkvi u Caprigliu. Suprug Franjo, stara svekrva Margareta Zuccha i Antonio, Franjin sin iz prvog braka, primaju je kao blagoslov u obitelj. U radu i molitvi prolazili su njihovi dani, te im se 8. travnja 1813. rodio prvi sin Josip, a dvije godine kasnije, 16. kolovoza 1815. na svijet dolazi Ivan.
Godina 1817. bila je strašno teška za Margaretu i obitelj, njezin muž Franjo vraćajući se s polja mokar od znoja, silazi u hladan podrum, te nakon nekog vremena dobiva visoku temperaturu i upalu pluća. Opraštajući se od svoje obitelji, upućuje dirljive riječi svojoj ženi: „Vidi kakvu milost daje Gospodin: zove me sebi u njegov dan i u njegovo vrijeme. Ostavljam ti našu djecu, a posebno Ivicu.“ Franjo umire 11. svibnja 1817. u 33. godini života. Dvadeset devetogodišnja Margaret našla se suočena s obiteljskim upravljanjem u vrijeme velike gladi, pomažući Franjinoj majci, kao i Antunu te malom Josipu i Ivanu. Margareta je bila žena velike vjere. Bog joj je uvijek bio u prvom planu u mislima i na usnama.
Ljubav Gospodnja bila je tako jaka da je u njoj oblikovala majčinsko srce. Mudra odgojiteljica, znala je spojiti očinsko i majčinsko, blagost i čvrstinu, budnost i povjerenje, bliskost i dijalog, odgajajući svoju djecu s nesebičnom, strpljivom i zahtjevnom ljubavlju. Obzirna na njihovo iskustvo, uzdala se u ljudska sredstva i Božju pomoć. Tri dječaka vrlo različitog temperamenta rasla su prema istim kriterijima, ali različitim metodama. Učila ih je vjeronauk i pripremala ih da pristupe prvoj pričesti.
Uz pomoć svog brata Mihaela uspijeva osposobiti kućicu koju joj je ostavio muž privikavajući se na život u njoj (kućica don Bosca u Becchiju). Ubrzo je Margareti bilo ponuđeno udati se i tako osigurati sinovima staratelja koji bi se za njih brinuo. Ona odlučno odgovara: „Bog mi je dao i uzeo muža; na umoru mi je povjerio sinove… I ja ih ne bih ostavila nikada, za sve zlato na svijetu.“
Don Bosco o svojoj majci piše u svojim Sjećanjima: „Dakle, njezina najveća briga bila je naučiti svoju djecu religiji, započeti s poslušnošću te da budu zauzeti prikladnim stvarima za svoju dob.“
Bila je prenježna mama, ali energična i jaka: njeni sinovi su znali, kada kaže ‘ne’, tako i bude. Dani su bili ispunjeni radom i molitvom. Još i nepismena, učila je sinove vjeronauk koji je naučila od svoje mame i priprema ih za primanje sakramenata: ispovijedi, pričesti i krizme.
Godina 1824. predstavlja se kao „proročka godina“. Jednog jutra Ivan priča mami, baki i braći jedan san koji će mu ostati u sjećanju cijeli život. Nakon obeshrabrujućih komentara bake i braće, dolazi intuicija i mudrost mame: „Tko zna, možda ćeš postati svećenik.“ Uvjerena kako je Bog najveći odgajatelj djece i da Njegov glas pokazuje na najbolji put, Margareta podnosi nevjerojatna poniženja i teškoće da bi dopustila svom sinu postati svećenik. 30. listopada 1835. Ivan oblači kleričko odijelo i stupa u bogoslovno sjemenište u Chieriju. Šest godina poslije, točnije 5. lipnja 1841., don Bosco je zaređen za svećenika u Torinu: velike žrtve Ivana i njegove majke Margarete urodile su plodom.
Kada se 1846. Don Bosco teško razbolio, mama Margareta mu je otišla pomoći, otkrivajući dobro koje je učinio za napuštenu mladež. Na molbu da ga slijedi, odgovorila je: “Ako vjeruješ da je to volja Gospodnja, spremna sam doći”. Prisutnost mame Margarete pretvorila je oratorij u obitelj. Deset godina njezin se život spajao sa životom njezina sina i s počecima salezijanskog rada: bila je Don Boscova prva i glavna suradnica; postala je materinski element preventivnog sustava; bila je, ne znajući, “suosnivač” Salezijanske obitelji. Ne samo to: bila je i duhovna majka svome sinu svećeniku, čuvajući i poštujući svećenstvo i donoseći ženski i majčinski ton u oratorij. Sljedećih godina među tolikim dječacima vidi Mihovila Ruu, prvog nasljednika Don Bosca, i Ivana Cagliera, prvog salezijanskog misionara u Argentini i potom prvog salezijanskog biskupa i kardinala; ali posebno primjećuje svetost mladog Dominika Savija, koji je stigao u oratorij 29. listopada 1854. Jednog dana govori svome sinu: „imaš toliko dobrih dječaka, ali nijedan ne nadmašuje ljepotu srca i duše Dominika Savija.“
Godine 1846., tijekom jeseni mama Margareta osjeća se umorno. Skoro da i ne izlazi iz kuhinje, iz mjesta u kojem neprestano radi i moli. Dječaci su voljeli biti u njenoj blizini, slušati njezine priče ili je gledati kako radi; na taj su način osjećali majčinsku toplinu. Te godine ne ide u Becchi na tradicionalnu proslavu Gospe od Krunice: ne osjeća se dobro i neprestani je kašalj prikova za krevet. Niti ne uspijeva više upotrebljavati iglu i konac. Don Bosco je vodi doktoru, a dijagnoza je: upala pluća. Bila je to potresna vijest za sve koji su živjeli u Valdoccu. Dok se bolest pogoršavala, već na kraju svog života, uspijeva reći don Boscu ove riječi: „Bog zna koliko sam te voljela. Nadam se da ću te više voljeti u blaženoj vječnosti… Moja savjest je čista. Napravila sam svoju dužnost u svemu u čemu sam mogla… Pazi na svoje dječake… Mnogi ipak u slavi Božjoj traže svoju korist… Mnogi vole siromaštvo drugih, ali ne svoju…“ Nakon duge stanke: „Sjeti se da se u ovom životu trpi. Pravi će užici biti u vječnom životu…“ Bog je uzima u tri ujutro, 25. studenog 1856. Dva sata poslije, don Bosco se povlači u svetište Gospe od Utjehe i slavi misu u kripti te govori Gospi: „Ostali smo bez majke. Ti nam budi majka.“
Njezina beatifikacija započela je 7. ožujka 1995., kada ju je sveti Ivan Pavao II. proglasio službenicom Božjom. 23. listopada 2006., Benedikt XVI. proglasio ju je prečasnom, prepoznajući njezinu herojsku krepost.
Za privođenje njezine beatifikacije kraju, potrebno je da Katolička Crkva odobri čudo koje se dogodilo po njezinom zagovoru, a za koje nema drugog znanstvenog niti prirodnog objašnjenja. Nakon toga, papa će je proglasiti blaženom.
Zatim je potrebno da Katolička Crkva odobri još jedno čudo i proces kanonizacije privodi se kraju obično tijekom svete Mise koju slavi papa i proglašava osobu svetom.
MOLITVA
Bože, dobri i milosrdni Oče,
Ti si Salezijanskoj obitelji darovao
majku svetog Ivana Bosca, mamu Margaretu.
Ona je za nas i danas svijetli primjer
i potpora našim obiteljima.
Ojačaj očeve u njihovim zadaćama,
Da budu primjer ljubavi i sigurne podrške djeci.
Napuni srca majki ljubavlju i nježnošću da
djecu vode Tebi.
Povjeravamo ti naše obitelji i našu djecu.
Molimo Te da proslaviš ovu Tvoju poniznu službenicu,
i da nam po njenu zagovoru daruješ
milost koju te molimo.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
Bože moj , vjerujem u te , ufam se u te i ljubim te . Podaj mi barem kapljicu majčinske brižnosti Majke Margarete da svoju djecu odgajam kao ona.