I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« (Lk 22, 43)
Iz apostolskog pisma Ivana Pavla II. Spasonosno trpljenje (Salvifici Doloris) 11. veljače 1984. (Blagdan Majke Božje Lurdske)
. . . . Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Za pristup tome pitanju pomaže nam razlikovanje tjelesne i moralne patnje. Razlika se temelji na dvostrukosti ljudskog bića te označuje tjelesnu i duhovnu sastavnicu toga bića kao neposrednog i izravnog subjekta trpljenja. Ukoliko se barem do određenog stupnja mogu istoznačno upotrebljavati riječi „patnja“ i “bol”, tjelesna patnja ostvaruje se kad na bilo koji način „boli tijelo“, a moralna patnja jest “bol duše”. Riječ je, dakle, o boli duhovne naravi, a ne samo o psihičkoj dimenziji boli koja prati kako moralnu tako i tjelesnu patnju. Širina i mnogolikost moralne patnje doista nije manja od one tjelesne . . .
. . Krist trpi dragovoljno i trpi nedužan. Mnoga mjesta, mnogi govori za vrijeme Kristova javnog naučavanja svjedoče kako je on od početka pripravio tu patnju koja je volja Očeva za spasenje svijeta. Ipak je odlučni trenutak bila molitva u Getsemaniju. Riječi: “Oče moj! Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti,” i zatim: “Oče moj, ako nije moguće da me čaša mine, te je ne pijem, budi volja tvoja!” mnogo kazuju. One dokazuju istinu one ljubavi koju Jedinorođenac iskazuje Ocu u svojoj poslušnosti. Istodobno potvrđuju istinitost njegova trpljenja. Riječi Kristove molitve u Getsemaniju dokazuju istinu ljubavi po istini patnje. Te Kristove riječi iskreno potvrđuju ljudsku istinitost najdublje patnje: trpjeti znači podnositi zlo pred kojim čovjeka podilazi jeza, te on kaže “neka me mimoiđe“, baš kao što je to Krist rekao u Getsemaniju…
Nakon riječi u Getsemaniju dolaze one izrečene na Golgoti koje svjedoče o toj, u povijesti svijeta jedinstvenoj, dubini zla u podnošenoj patnji. Kad Krist kaže: “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?”, njegove riječi nisu samo izraz one napuštenosti koja se više puta oglasila u Starom zavjetu, osobito u Psalmima i napose u Psalmu 22 iz kojeg su te riječi navedene. Može se reći da se riječi o napuštanju rađaju na razini nerazdvojivog jedinstva Sina s Ocem, i to zbog toga što je Otac “svalio na nj bezakonja nas sviju“, prema onome što će sv. Pavao izreći: “Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini.“ Zajedno s tim strašnim teretom, odmjeravajući sveukupnost zla u okretanju leđa Bogu, što je sadržano u grijehu, Krist posredstvom božanske dubine sinovskog jedinstva s Ocem, na ljudski neizreciv način doživljava tu patnju koja je rastanak, odbijanje Oca, prekid s Bogom. No upravo po takvoj patnji on izvršava otkupljenje te može izdišući reći: “Svršeno je.”…
…Svjedoci Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek “ne umre, nego da ima život vječni“. To je trpljenje, zajedno sa živim riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u prvom naraštaju njegovih učenika i priznavalaca postadoše sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili tijekom stoljeća.
Nadasve je utješno, kao što je evanđeoski i povijesno točno, uočiti kako je uz Krista na prvom i vrlo istaknutom mjestu uvijek njegova presveta Majka sa svojim izvanrednim svjedočenjem što ga cijelim svojim životom daje tom osobitom evanđelju trpljenja. U njoj su se brojne i teške patnje tako umnožile i kao u lanac povezale da postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos otkupljenju sviju… Postavši svojom prisutnošću svjedokinjom a supatnjom sudionicom Sinovljeve muke, presveta Marija dala je jedinstven doprinos evanđelju trpljenja potvrđujući unaprijed pavlovski izričaj koji je naveden na početku ovoga pisma. Ona doista ima sasvim osobitih razloga da može tvrditi kako „u svome tijelu – kao i u svome srcu – dopunja ono što nedostaje patnjama Kristovim“.
Iz stoljeća u stoljeće, iz naraštaja u naraštaj otkriva se kako je u trpljenju skrivena osebujna snaga koja iznutra približuje čovjeka Kristu, neka osobita milost. Njoj mnogi sveci duguju svoje duboko obraćenje – poput sv. Franje Asiškog, sv. Ignacija Lojolskog i drugih. Plod takva obraćenja nije samo činjenica da čovjek otkriva spasenjsko značenje trpljenja nego nadasve to što u trpljenju postaje sasvim novim čovjekom. On kao da pronalazi novu mjeru svega svojeg života i svog poziva. To otkriće jest osobita potvrda duhovne veličine koja u čovjeku neusporedivo nadvisuje tijelo. I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim nesposobno, te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i djelovanje, sve se više očituje unutarnja zrelost i duhovna Veličina, što postaje potresna opomena zdravima i normalnima.
Ta unutarnja zrelost i duhovna veličina u patnjama, bez sumnje su plod osobita obraćenja i suradnja s milošću raspetoga Otkupitelja. On je taj koji uživo djeluje u ljudskim trpljenjima posredstvom svojega Duha Istine, Duha Utješitelja. On je taj koji u određenom smislu mijenja samu bit duhovnoga života, naznačujući čovjeku patniku mjesto uza se. On je taj koji kao učitelj i unutarnji vođa poučava patničkog brata i sestru u čudesnoj razmjeni što je položena u samu srž otajstva otkupljenja. Trpljenje je samo po sebi iskustvo zla. Ali Krist je od njega učinio najčvršći temelj konačnoga dobra, upravo dobra vječnog spasenja. Svojim trpljenjem na križu Krist je dosegao same korijene zla: korijene grijeha i smrti. Pobijedio je uzročnika zla, Sotonu, i njegovu trajnu pobunu protiv Stvoritelja . . . I Krist se po svojoj osobnoj spasonosnoj patnji nalazi u svakom ljudskom trpljenju te može u njemu iznutra djelovati snagom svoga Duha Istine, Duha Utješitelja.
I ne samo to: božanski Otkupitelj želi prodrijeti u dušu svakog patnika srcem svoje presvete Majke koja je prvina i najviši domet otkupljenja. Produžujući ono materinstvo koje mu je po Duhu Svetom samome dalo život, umirući Krist je Mariji, vazda Djevici, povjerio novo – duhovno i sveobuhvatno – materinstvo koje se odnosi na sve ljude kako bi svaki čovjek na svojem putu vjere s njime ostao tijesno povezan sve do križa i kako bi snagom tvoga križa svaka preporođena patnja od ljudske slabosti postajala snagom Božjom. . .
Marijo, koja si ostala uspravna pod križem i koja si u krilo primila beživotno tijelo Isusovo, pomozi nam shvatiti kako je naše trpljenje dragocjeno dioništvo u muci tvoga božanskog Sina koji je, iz ljubavi prema nama, bio „poslušan do smrti na križu“. Vodi naše korake kako bismo koračali njegovim neizbrisivim tragovima što nas vode u milinu i radost uskrsnuća.